Analiza

Opasne posljedice najčešćih narativa i taktika negiranja srebreničkog genocida

Memorijalni centar u Potočarima. Izvor: BIRN BiH

Opasne posljedice najčešćih narativa i taktika negiranja srebreničkog genocida

15. Maja 2020.13:04
15. Maja 2020.13:04
Osporavanje broja i identiteta žrtava Srebrenice, teorije međunarodne antisrpske zavjere koje se koriste za podrivanje međunarodnih sudova, te historijski revizionistički narativi koji veličaju ratne zločince i jačaju srpski nacionalizam navode se kao narativi i taktike koje se najčešće koriste u poricanju genocida u Srebrenici, prema novom “Izvještaju o negiranju genocida u Srebrenici 2020”.

This post is also available in: English (English)

Autorica izvještaja Monica Hanson-Green u razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) kaže da je jedan od najvažnijih zaključaka ovog izvještaja da negiranje genocida ima stvarne i opasne posljedice.

“Negiranje genocida ne samo što nanosi nezamislivu bol onima koji su ga preživjeli i onima koji su izgubili voljene osobe, nego je jedan od najpouzdanijih znakova upozorenja budućeg nasilja”, navodi ona.

Prema njenom mišljenju, ukoliko se dopusti jednoj grupi u društvu da negira iskustva druge, da manipuliše historijom na takav način da ošteti marginalizovanu grupu i opravda nasilje počinjeno nad njom, postavlja se pozornica za ponovno nasilje i viktimiziranje.

Istraživač genocida Hikmet Karčić, koji je učestvovao u izradi ovog izvještaja, za BIRN BiH ističe kako izvještaj identificira narative i taktike koje koriste negatori genocida, te da su, između ostalih, i dva ključna međunarodna slučaja pokazala da je negiranje Srebrenice i historijskih činjenica o ratu u BiH prešlo u neku akademsko-književnu sferu na međunarodnom nivou.

Pojasnio je da se radi o slučaju Petera Hadnkea, dobitnika Nobelove nagrade za književost, te knjige Jessice Stern “Moj ratni zločinac”, koja prema njegovim riječima, “na jedan jako površan način prihvata argumenataciju Radovana Karadžića i drugih u pojašnjenju rata u BiH”.

“U zadnje vrijeme dešava se da ovo negiranje ulazi u razne pore društva u Srbiji i Republici Srpskoj, te da postaje jako prihvatljivo od strane određenih akademskih krugova koji su desno orijentisani na zapadu ili koji jednostavno zbog nekih drugih razloga prihvataju takvu vrstu argumentacije”, pojašnjava Karčić, dodajući da su prilikom sačinjavanja izvještaja htjeli da odaberu i da identificiraju ključne argumentacije koje negatori koriste za poricanje genocida.


Kolona sa posmrtnim ostacima u prolasku kroz Sarajevo prema Srebrenici, arhiv. Izvor: BIRN BiH

Narativi negatora genocida

Autori kažu da je rad na samom izvještaju počeo u januaru ove godine, a Hanson-Green ističe kako je bilo teško filtirati i izvršiti odabir, budući da postoji dosta slučajeva negiranja srebreničkog genocida.

“Važno je razumjeti na koji način poricanje djeluje, specifične narative i taktike koje počinitelji koriste nakon genocida da bi psihološki manipulisali svoje žrtve i pokušali nanovo pisati historiju”, naglašava Hanson-Green.

Pojašnjava da retoričke strategije o kojima raspravlja u izvještaju nisu jedinstvene samo za Srebrenicu, već su se koristile i ranije kroz historiju širom svijeta nakon počinjenog genocida.
Iako se mogu razvijati i dublje ukorijeniti tokom vremena, narativi poricanja genocida, kako kaže, bitno se ne mijenjaju, ali se mijenja društveno i političko okruženje koje tim narativima dozvoljava da se “gnoje”.

Taktike i narativi koje negatori genocida najčešće koriste su, prema izvještaju, osporavanje broja i identiteta žrtava Srebrenice, teorije međunarodne antisrpske zavjere koje se koriste za podrivanje međunarodnih sudova, te historijski revizionistički narativi koji veličaju ratne zločince i jačaju srpski nacionalizam.

Revizionisti pokušavaju da smanje broj žrtava genocida u Srebrenici, uprkos forenzičkim dokazima i pravnom konsenzusu koji potkrepljuju ovaj broj. Oni dodatno osporavaju broj poznatih žrtava i okolnosti njihove smrti u cilju negiranja da je u Srebrenici počinjen genocid nad Bošnjacima, stoji u izvještaju.

Trenutno je u mezarju Memorijalnog centra neposredno uz bivšu bazu UN-a u Potočarima, kako se navodi, ukopano više od 6.600 identificiranih bošnjačkih žrtava genocida u Srebrenici.
Historijski revizionisti često tvrde da je ukupan broj žrtava ubijenih u Srebrenici drastično manji od sudski potvrđenog broja, navodi se u izvještaju.

“Čelnici iz RS-a, poput Milorada Dodika, često navode proizvoljne cifre do 2.000 žrtava i koriste brojne teorije zavjere kako bi objasnili nesklad između njihovih kalkulacija i međunarodnog konsenzusa”, ustanovljeno je u izvještaju.

Također se navodi kako negatori nastoje potkopati legitimitet međunarodnih sudova čije su istrage i presude potvrdile činjenice genocida u Srebrenici.

“Najčešći pristup se zasniva na izmišljenim teorijama međunarodne zavjere i antisrpske predrasude unutar ovih pravnih institucija i uopće međunarodne zajednice. Negatori također odbijaju međunarodni pravni konsenzus iskorištavajući uočene nejasnoće u Konvenciji UN-a o genocidu, u namjeri da diskreditiraju nalaze o genocidnoj namjeri i središnjem težištu srebreničke operacije”, stoji u izvještaju.

Nove komisije u RS-u za istraživanje genocida u Srebrenici, događaji u općini Srebrenica i Nobelova nagrada za književnost dodijeljena Peteru Handkeu su predstavljeni u izvještaju kao studije slučaja kako bi se rasvijetlili važni modeli lokalnog, regionalnog i međunarodnog negiranja genocida u Srebrenici.

Prema izvještaju, Narodna skupština RS-a je 2018. godine poništila izvještaj o Srebrenici iz 2004. godine koji je priznao nalaze Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u presudi Radislavu Krstiću, a potom je pozvala na osnivanje nove komisije koja bi istraživala događaje iz jula 1995. godine u Srebrenici i objavila revidirani izvještaj. U februaru prošle godine RS je na inicijativu Milorada Dodika i SNSD-a najavila uspostavljanje Nezavisne međunarodne komisije za istraživanje stradanja svih naroda u regiji Srebrenice u periodu 1992–1995, kao i još jedne komisije sa mandatom za istraživanje ratnih stradanja Srba u Sarajevu.

Uspostavljanje ovih novih komisija izazvalo je snažne osude kako u Federaciji BiH, tako i u međunarodnoj zajednici. Objavljivanje izvještaja ovih komisija očekuje se ove godine.


Srebrenica. Izvor: BIRN BiH

Među incidentima na području općine Srebrenica, u izvještaju se između ostalog navode izbori 2016. godine na kojima je Mladen Grujičić izabran kao prvi srpski načelnik poslijeratne Srebrenice, a koji su “ojačali nacionalističke srpske elemente koji se bave negiranjem genocida u lokalnoj zajednici”.

“Sam Grujičić pokazao se kao osoba koja sije razdor i javno je negirao genocid u Srebrenici u svakoj prilici. Pored toga što je odbio prihvatiti presude o genocidu u Srebrenici koje su donijeli međunarodni sudovi, Grujičić je u više navrata doveo u pitanje i broj žrtava genocida u Srebrenici, tvrdeći da su mnoga grobna mjesta u mezarju u Memorijalnom centru u Potočarima lažna”, navedeno je u Izvještaju.

“Razumijevanje oblika koje poricanje genocida poprima, omogućava nam da prepoznamo poricanje kada ga vidimo, da izbjegnemo saučesništvo i što je najvažnije da ga uništimo”, ističe Hanson-Green.

Književnost kao sredstvo negiranja genocida

Izvještaj o negiranju genocida u Srebrenici osvrnuo se i na nekoliko nedavno objavljenih knjiga “koje nastoje ponovo pisati historiju rata i genocida u Srebrenici”.

Kao jedan “od najagresivnijih napada na istinu o genocidu u Srebrenici” izvještaj navodi dodjelu Nobelove nagrade književniku Peteru Handkeu.

Djela za koja je Handke ove godine dobio Nobelovu nagradu za književnost bila su, prema izvještaju, “istinska svjedočanstva njegove opredijeljenosti za Miloševića” i njegov “projekt velike Srbije”.

Izvještaj navodi kako je Handke također dovodio u pitanje sudski utvrđene činjenice poput toga čija je odgovornost za bombardovanje pijace Markale u Sarajevu, istinitost slika bošnjačkih žrtava i kako Bošnjaci na neki način sami snose odgovornost za stradanja u Srebrenici.

Za američku naučnu radnicu i stručnjaka za terorizam Jessicu Stern u izvještaju je napisano da nije “tipični historičar revizionista ili negator genocida”, već da je prihvatila presude koje je donio Haški tribunal i čak osudila negiranje genocida u Srebrenici, poput dodjele Nobelove nagrade Handkeu.
Ipak, knjigom “Moj ratni zločinac” Stern se, navodi se, “upušta u jedinstvenu varijaciju historijskog revizionizma, koji je postao alarmantno uobičajen u međunarodnoj intelektualnoj zajednici”.

“‘Moj ratni zločinac’ flagrantan je pokušaj humanizacije jednog od počinitelja genocida u Srebrenici koji se ne kaje”, zaključuje se u izvještaju, koji se osvrnuo, između ostalih, i na knjigu Vojislava Šešelja “U Srebrenici nije bilo genocida”, te Dušana Pavlovića “Bitka za Srebrenicu: rat za civilizaciju”.


Srebrenica. Izvor: BIRN BiH

Normalizovan odnos spram negiranja genocida

Karčić smatra da je porast desničarskih pokreta i islamofobije u Evropi povezan na neki način i sa negiranjem zločina počinjenih u BiH. Odnos negiranja, prema njemu, je postao normalizovan.

BiH ne kažnjava negiranje genocida

U Srebrenici je u julu 1995. godine ubijeno više od 7.000 muškaraca i dječaka, a prognano je više od 40.000 žena, djece i staraca.

Do sada je pred Sudom BiH i Haškim tribunalom za ove zločine osuđeno 40 osoba, na oko 700 godina zatvora i četiri doživotne kazne. Ovim presudama utvrđeno je da se u Srebrenici desio genocid, a do istog zaključka došao je Međunarodni sud pravde (ICJ) odlučujući o tužbi BiH protiv Srbije.Uprkos ovom broju presuda, negiranje genocida, ali i drugih ratnih zločina, rasprostranjeno je u javnom diskursu.

Krivični zakoni BiH i Republike Srpske ne tretiraju zabranu negiranja genocida ili drugih ratnih zločina, dok u Federaciji BiH postoji odredba kojom se brani negiranje genocida koje izaziva mržnju, ali, kako su za BIRN BiH kazali tužioci i eksperti, ova odredba je loše napisana i u praksi se ne koristi.

BIRN BiH je ranije pisao kako nastojanja da se usvoji zakon o zabrani negiranja genocida u BiH do sada nisu uspjela.

“Takva jedna retorika je ušla u sve pore ovog društva, jednostavno da utvrđene historijske činjenice više nisu bitne, da presude nisu bitne, da svjedočenje žrtava nije bitno…”, kaže on, te dodaje da će taj trend biti više naglašen za 25. godišnjicu genocida u Srebrenici, te objavljivanjem izvještaja komisija za Srebrenicu i Sarajevo.

Hanson-Green također navodi da u Srbiji i RS-u poricanje genocida ne samo da je raširenije nego ikada ranije, već je normalizovanije i hrabrije.

“Osobe koje se bave poricanjem to rade javno bez ikakvog stida ili straha da bi moglo doći do društvenih posljedica”, kaže ona.

Karčić navodi kako je cilj da izvještaj o negiranju genocida postane godišnji i da bi kroz nekoliko godina mogli bolje prikazati trendove negiranja koristeći se podacima iz izvještaja kroz godine.

Ono što je potrebno uraditi, kako ističe Karčić, jeste usvojiti i primjenjivati zakon o negiranju genocida. Poseban naglasak stavlja na educiranje ljudi o počinjenim zločinima, te naglašava da se negiranje mora osuditi i ne smije ignorisati.

“Nastaviti procesuirati ratne zločine transparetno – da sudske presude budu dostupne, da dokazi koji su korišteni na sudovima budu dostupni, da dobijemo pristup dokazima koji su korišteni na sudovima, a ne da nam sudski organi ne dozvoljavaju da dobijemo kopiju pravosnažne presude”, kaže Karčić, ističući koliko su te stvari bitne istraživačima za njihov rad.

Izvještaj o negiranju genocida daje preporuke za domaće aktere političkog i civilnog društva, ali i u inozemstvu. Osim donošenja zakona o negiranju genocida, educiranja javnosti, procesuiranja ratnih zločina, zauzimanja stava na svjetskoj pozornici, također preporučuju kako se treba zalagati za reformu obrazovanja, te govoriti glasno protiv negiranja genocida.

“Pozivamo aktere političkog i civilnog društva u Bosni i Hercegovini da iskoriste svoj javni utjecaj da zagovaraju istinu o Srebrenici i da u svakoj prilici osude negiranje genocida. Političari, naučni radnici, novinari, nevladine organizacije i vjerski autoriteti moraju zasjeniti laži i dezinformacije koje revizionisti šire”, stoji u izvještaju.

Negiranje genocida prema Hanson-Green i Karčiću je uvijek postojalo, no može se i mora boriti protiv njega.

Hanson-Green naglašava da je posao društva da preuzme kontrolu nad društvenim diskursima o genocidu i historiji, tako što će se govoriti o tome, te stvoriti društvo u kojem su “znanje, istina i zajedničko čovječanstvo društveno unosne kulture norme”.

“Ne možemo iskorijeniti poricatelje genocida, ali ono što možemo učiniti je da ih razotkrijemo, diskreditujemo i stavimo ih pod takav podsmijeh i sramoćenje dok se njihov trijumfalizam ne pretvori u stid i ne povuku se u sjenu”, smatra Hanson-Green.

Lamija Grebo


This post is also available in: English (English)