Članak

Ivanović: Likvidiranje zarobljenih i uklanjanje tijela

16. Juna 2010.00:00
Tokom nešto više od devet mjeseci suđenja, Tužilaštvo BiH pokušalo je dokazati da je Željko Ivanović zvani Arkan, bivši pripadnik Drugog odreda Specijalne policije Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (MUP RS), počinio genocid nad Srebreničanima u julu 1995. godine.

This post is also available in: English

Njegova Odbrana negira da je učestvovao u ubistvima više od 1.000 muškaraca u Zemljoradničkoj zadruzi Kravica (općina Bratunac) i smatra da će to dokazati tokom dokaznog postupka, koji će početi 17. juna.

O dešavanjima u Kravici – strijeljanju više od hiljadu muškaraca, premještanju tijela iz jedne grobnice u drugu, te sakrivanju tragova počinjenog zločina – govorili su mnogobrojni svjedoci Tužilaštva BiH, među kojima je i zaštićeni svjedok I1, koji je uspio preživjeti.

“U hangaru je bilo puno k’o šibica. Nekako sam se provukao do zida i tu čučnuo. Tada je odjedanput počelo da gruva. Bacali su bombe, tromblone, pucali su po nama… I tako sve do mraka. Ujutro sam čuo kamione i autobuse koji su vadili tijela i odvozili ih. Ja sam se prekrio s dva mrtva tijela i šutio. Vidio sam da su neki preživjeli, ali su ih ubrzo ubili. Znao sam da ne smijem da izađem i da pokažem da sam živ”, prisjetio se I1.

Ovaj svjedok je naredne noći uspio pobjeći u šumu, i 12 dana kasnije stigao je u Žepu.

Tužilaštvo BiH smatra da je Ivanović 13. jula 1995. godine učestvovao u zarobljavanju više hiljada muškaraca koji su pokušali pobjeći iz zaštićene zone Srebrenica, kao i njihovom sprovođenju u Zemljoradničku zadrugu Kravica, gdje su strijeljani.

Svjedoci su govorili kako se nakon pada zaštićene zone Srebrenica većina stanovništva okupila oko baze UNPROFOR-a u Potočarima, dok su muškarci pokušali kroz šumu doći do teritorije koja je bila pod kontrolom Armije BiH (ABiH).

“Put je rijetko ko znao. Sjećam se da je bilo puno ljudi koji su hodali u grupama i koji, kao i ja, nisu znali kuda idu. To je bilo 12. jula”, rekao je I1, koji je toga dana i zarobljen.

Kroz šumu se tada kretao i 17-godišnji Enver Husić, koji je s bratom, ocem i brojnim komšijama krenuo prema Tuzli, ali je zarobljen i zadržan na livadi u mjestu Sandići.

“I danas kada vidim šumu, sjetim se svega. Mirisa ljudske krvi, tijela ubijenih ljudi na putu, nesnosne vrućine i velikog straha. Ni sam ne vjerujem da smo brat i ja preživjeli, kao što ne vjerujem da ću oca ikada pronaći”, kazao je Husić, koji je Srebrenicu napustio sakriven u autobusu punom žena i djece.

Marko Aleksić, bivši komandir Prvog voda Drugog odreda Specijalne policije, kazao je da je u julu 1995. godine “svoje ljude” rasporedio na obezbjeđivanje putne komunikacije od mjesta Sandići prema Konjević Polju (općina Bratunac), kuda su prošli zarobljeni Bošnjaci.

“U toj koloni bilo je oko 500 civila, koje su, koliko se sjećam, obezbjeđivali pripadnici Specijalne policije iz Skelana. Kolona je prošla i ništa se neobično nije desilo. Nije bilo nikakvog incidenta”, ispričao je Aleksić, dodavši da je kasnije toga dana iz pravca Kravice čuo sporadične pucnje i detonacije.

Aleksić je još kazao da je poznavao Željka Ivanovića iz Specijalne jedinice iz Šekovića, ali da to nije osoba koja sjedi u sudnici, a to je ponovio i svjedok Dragomir Stupar.

Nekoliko svjedoka Tužilaštva BiH je kazalo da nisu vidjeli optuženog Ivanovića u Kravici 13. jula, ali je svjedok Zoran Erić pojasnio da su svi vojnici tih dana imali “‘fantomke’ na glavi”, te se nikome nije vidjelo lice.

Prema navodima optužnice, Ivanović je učestvovao u sprovođenju muškaraca u Kravicu, te je, nakon njihovog zatvaranja u hangare, zajedno sa ostalim pripadnicima Drugog odreda stao u polukrug iz kojeg je otvorena vatra na zatvorenike.

“Na samom ulazu u krug Zadruge grupa vojnika je uvodila u hangar muškarce s rukama podignutim iznad glave. Kako je padao mrak, tako je bilo sve gore i gore. Čuli su se jauci i pozivi u pomoć… Svi ljudi iz hangara su pobijeni, čak i oni koji su tokom noći preživjeli svu strahotu, ujutru su strijeljani”, kazao je Erić.

Pred kraj dokaznog postupka Tužilaštvo je pročitalo izjavu Luke Markovića, bivšeg upravnika Zadruge, koji je u međuvremenu preminuo. U toj izjavi se navodi da je Marković 13. jula 1995. godine prisustvovao masovnom ubistvu muškaraca u Kravici.

“Tog dana u Zemljoradničku zadrugu stiglo je 17 autobusa koji su bili puni muškaraca u civilnim odijelima. (…) Uveče je počela pucnjava. Prvo se čuo kratki rafal, a onda je počela pucnjava od koje se sve treslo. U roku od možda pola sata, sve je bilo gotovo. Do ujutro je vladala tišina, a onda su došli komunalci da pokupe leševe”, rekao je Marković.

Ranko Simić, bivši vozač pri VRS-u, i Ostoja Stanojević, bivši vozač Civilne zaštite u Zvorniku, govorili su o uklanjanju tijela iz Zemljoradničke zadruge Kravica, u kojem su učestvovali.

“Taj užasan i intenzivno neprijatan miris osjećao se na samom prilazu hangaru u Kravici. Po dvoje s maskama iznosili su tijela i ubacivali ih u utovarivač. (…) Kamion sam prevezao u Glogovu, gdje je već bila iskopana grobnica. Unutra je već bilo nekih tijela, ne mogu precizirati koliko, nisam to mogao da gledam…”, rekao je Stanojević.

Slično je ponovio i Simić, dodavši da je, tri mjeseca nakon utovara leševa, grobnica u selu Glogova otvorena i tijela su premještena u Zeleni Jadar.

“Te mašine koje vade tijela zajedno sa zemljom, neću nikada zaboraviti”, rekao je svjedok.

Tužilaštvo je završilo dokazni postupak saslušanjem Vede Tuce, vještaka sudske medicine, koji je kazao da je do sada identificirano ukupno 1.056 tijela povezanih s masakrom u Kravici.

Prema nalazu i mišljenju ovog vještaka, tijela iz hangara u Kravici su prvobitno bila pokopana u devet primarnih grobnica “Glogova”, te u dvije grobnice “Ravnice”, odakle su prebačena u više sekundarnih grobnica.

Suđenje Ivanoviću počelo je u augustu 2009. godine, nakon što je dva mjeseca prije negirao krivicu po svim navodima optužnice. Optuženi je uhapšen u martu iste godine, od kada se i nalazi u pritvoru.

Erna Mačkić je novinarka BIRN – Justice Reporta. [email protected] Justice Report je BIRN-ova sedmična online publikacija.

Erna Mačkić


This post is also available in: English