Prlić i ostali: Zločini ili borba za bolju budućnost

Prvostepenom presudom su proglašeni krivima i osuđeni Jadranko Prlić na 25 godina zatvora, Bruno Stojić, Slobodan Praljak i Milivoje Petković na po 20, Valentin Ćorić na 16, dok je Berislav Pušić dobio deset godina zatvora. Ukupno su osuđeni na 111 godina zatvora. Oni su proglašeni krivima za zločine protiv Bošnjaka u Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni (HZHB), koja je, kako se navodi u optužnici, objavila svoje postojanje 18. novembra 1991. godine.

Godinu i devet mjeseci kasnije proglašena je HRHB, a za njenog predsjednika je izabran Mate Boban, koji je kasnije preminuo, nakon ratnih dejstava. Prema optužnici, radnjama poduzetim od aprila do maja 1992. čelnici Herceg-Bosne osnovali su Hrvatsko vijeće obrane (HVO), kao i oružane snage i vladu. Prlić je u maju 1992. izabran za načelnika finansijskog odjela HVO-a, da bi s osnivanjem HRHB-a postao njen premijer. Za Prlića se u optužnici navodi da je 1992. i 1993. bio najmoćniji funkcioner političke strukture i u organima Vlade HB-a, odnosno HVO-a.

Svojevremeno je izjavio da je uoči rata u BiH imao ponudu da ostane raditi u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD), ali je mislio da mu je kvalitet života u Mostaru bio bolji.

“Bio sam mlad i perspektivan doktor znanosti, sa znanjem engleskog, ali mi je u odlučivanju, koje je trajalo pet minuta, osnovni kriterij bila kvaliteta mog života, koja je u Mostaru bila bolja nego što bi igdje mogla biti u Americi”, komentarisao je Prlić.

Po okončanju hrvatsko-bošnjačkog sukoba i potpisivanja Vašingtonskog sporazuma, Prlić je od ljeta 1994. do januara 1996. obavljao dužnost zamjenika predsjednika Vlade i ministra odbrane Federacije BiH, nakon čega je do februara 2001. bio ministar vanjskih poslova BiH, a potom zamjenik ministra vanjske trgovine i ekonomskih odnosa.

Čovjek širokih pogleda

Istovremeno s političkom karijerom, Prlić je bio i profesor na Pravnom i Ekonomskom fakultetu u Mostaru. Jedan od njegovih bivših studenata smatra ga sposobnim i elokventnim.

“Upoznao sam ga kao student prve godine Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru. Bio je profesor političke ekonomije, čovjek širokih pogleda koji je stvarno mogao privući pozornost mase studenata. Na pravnim fakultetima bude veliki broj studenata na prvoj godini, i on je imao sposobnost da drži koncentraciju tih mladih ljudi”, kazao je Gordan Radić, danas dekan Fakulteta međunarodnih odnosa i diplomacije Sveučilišta Hercegovina.

Na predavanjima bi Prlić uvijek šetao kroz učionicu i ponegdje bi zastao uz nekog studenta i neobavezno ga upitao: “Znate li vi, kolega, nešto o pojmu ‘ekonomija’, ili znate li nešto o pojmu ‘politika’?”, što je Radiću ostalo u sjećanju.

“Imao je sposobnost da ta predavanja političke ekonomije budu zanimljiva, sukladno vremenu u kojem smo se nalazili”, rekao je Radić i dodao da je Prlić bio korektan i staložen.

Ranije je bio član Saveza komunista Jugoslavije (SKJ), koji je napustio početkom 1990-ih, a kasnije postaje član Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). Početkom 2000-ih postaje predsjednik Proeuropske stranke, a autor je i više knjiga.

Uz Prlića, još petorica bivših čelnika Herceg-Bosne su prvostepenom presudom Haškog tribunala osuđena za kampanju progona Bošnjaka iz osam opština u zapadnoj Hercegovini i srednjoj Bosni u periodu od 1993. do 1994. godine, koja je uključivala ubistva, silovanja, deportacije, nečovječno postupanje, zatvaranje, uništavanje i oduzimanje imovine, bezobzirno razaranje naselja i kulturnih i vjerskih objekata, prinudni rad i terorisanje civila.

Zlodjela su kvalifikovana kao zločin protiv čovječnosti, kršenje zakona i običaja rata i teške povrede Ženevskih konvencija, a počinjena su u opštinama Mostar, Čapljina, Ljubuški, Prozor, Stolac, Vareš, Gornji Vakuf i Jablanica.

Bivši član HDZ-a Bruno Stojić je u septembru 1991. bio član Kriznog stožera HVO-a, koji će postati jezgro vojnog krila HVO-a. Prema optužnici, 16. aprila 1992. Oružane snage Republike Hrvatske, na čelu s generalom Jankom Bobetkom, Stojića postavljaju za vršioca dužnosti načelnika za logističku podršku pri zapovjednom mjestu Hrvatske vojske (HV) u Grudama.

Stojić je krajem 1993. postavljen za načelnika Ureda HRHB-a za proizvodnju i promet oružja i vojne opreme. Kao načelnik odjela, koji će kasnije postati ministarstvo, Stojić je važio za vrhovnog političkog i rukovodnog funkcionera, nadležanog za HVO.

Prema optužnici, bio je nadležan za bezbjednost i obavještajne službe HVO-a, poznate pod nazivom Sigurnosno-izvještajna služba (SIS), moralno vaspitanje, koje je obuhvatalo informativno-propagandne djelatnosti, kao i službe zdravstvene i medicinske zaštite i saniteta koje su bile odgovorne za uslove i zaštitu u zatvorima i objektima za zatočenja u HB-u.

Prema optužnici, Stojić je provodio vlast i imao efektivnu kontrolu nad zatvorima i objektima HVO-a za zatočenje, u potpunosti ili djelimično, putem Vojne policije HVO-a i načelnika te policije Valentina Ćorića.

Nakon rata Stojić se posvetio ekonomskom poslovanju te je određeni period bio direktor “Dubrovačke banke Mostar”, iz koje je kasnije istupio.

Valentin Ćorić početkom 1990-ih postaje član Gradskog štaba Čitluka, gdje se uključio u vojna pitanja i dostavu oružja i opreme. Kasnije je proglašen za zapovjednika trening centra u Krvavicama, gdje je, prema optužnici, vršena obuka oko 800 vojnika iz Herceg-Bosne.

Vrhunski sportista

Ćorić je u aprilu 1992. imenovan zamjenikom za sigurnost i zapovjednikom Vojne policije HVO-a. Pripadnici Vojne policije iz tog perioda smatraju ga profesionalcem, krajnje korektnim i realnim čovjekom koji je znao saslušati probleme.

“On je bio čovjek koji uopće nije gledao ko je Srbin, Hrvat, musliman. Gledao je samo ko je čovjek”, kazao je Zdenko Andabak, koji se sa Ćorićem upoznao kada je imenovan za livanjskog zapovjednika Vojne policije.

Ćoriću se, prema Andabaku, nekada nisu sviđale stvari koje su se dešavale u radu Vojne policije, zbog čega je ljude sankcionisao i slao u druge postrojbe.

Zvonko Vidović je ispričao da je bio na kraćoj poštedi nakon ranjavanja i pogibije oca, kada je u septembru 1992. dobio informaciju da Ćorić traži njega u kriminalističkom odjelu Vojne policije, jer je želio ljude koji će se ozbiljnije baviti poslom.

“Obavili smo razgovor i tako je krenulo. Bio je uvijek strog. Imao je gard s obzirom da je bio vrhunski sportaš i karatista”, dodao je Vidović.

Ćorić je Vidovića prvo imenovao za voditelja krim-središta Mostar, a krajem 1993. postao je načelnik krim-odjela u Ljubuškom i jedan od njegovih pomoćnika i prvih saradnika.

“Tražio je da se Vojna policija bori protiv kriminala i mislim da je u tome uspio. Oni vojnici HVO-a koji su počinili kaznena djela bili su procesuirani od našeg odjela”, rekao je Vidović.

Ćorić je u novembru 1993. imenovan za ministra unutrašnjih poslova. Za vrijeme boravka u Haagu napisao je knjigu “Pomet u glavu – Kroz ključanicu se bolje nego kroz zatvorena vrata vidi”, u kojoj je objedinio više od 700 aforizama i koja je predstavljena u novembru 2016. u Mostaru. Njegovi poznanici kažu da je studirao i diplomirao u Rijeci. Nakon što je stekao titulu inžinjera, a prije rata u BiH, bio je direktor Rudnika boksita u Čitluku.

Za ratne zločine optužen je i Milivoj Petković, bivši generalni zapovjednik HVO-a u dva navrata. Rođen je u Šibeniku, a diplomirao je na vojnoj akademiji Jugoslovenske narodne armije (JNA) i imao je čin pukovnika.

Početkom 1990-ih, kako kažu njegove kolege iz tog perioda, Petković je bio komandant diviziona u Školi rezervnih oficira u Zadru, a prije toga i predavač u Artiljerijskom školskom centru, jer je po struci artiljerac.

“Moje iskustvo s njim je jako pozitivno. Čovjek solidne intelektualne strukture, imao je širok spektar interesovanja, a po prirodi je blag. Nisam ga nikada sreo u prilici u kojoj je eskalirao. Imao je jako korektan odnos i prema potčinjenima i prema pitomcima s kojima je komunicirao”, kazao je Mirsad Ćatić, nekadašnji Petkovićev zamjenik u zadarskom divizionu.

Ćatić je pojasnio da su oficiri državne bezbjednosti ozvučili Petkovićevu kancelariju, jer ih je zatekao u tom prostoru, a obrazloženje je bilo da prikupljaju podatke.

“To sam rekao Milivoju čim sam ga vidio, da sam našao oficire bezbjednosti u njegovoj kancelariji, jer nije bilo isključeno da je i moja ozvučena”, dodao je Ćatić.

U ljeto 1991. Petković napušta Školu rezervnih oficira na Akademiji u Zadru, kojom je zapovijedao, te se pridružuje Hrvatskoj vojsci u Šibeniku. U proljeće 1992. je raspoređen u komandu u Grudama te je od tada do ljeta 1993. bio komandant Glavnog štaba HVO-a.

Razišli se kao prijatelji

Petkovića na tom položaju mijenja Slobodan Praljak, a generalni zapovjednik je ponovo bio od aprila do avgusta 1994. godine. Tokom Praljkovog komandovanja, Prlić ostaje u Glavnom štabu HVO-a na dužnosti zamjenika. Ćatić je kazao da ga je iznenadilo kada je čuo da je Petković došao u BiH, pogotovo što nije imao konfliktnih osobina.

U aprilu 1993. imali su telefonski razgovor, i tada je Ćatić, nakon ranjavanja i liječenja, preuzeo funkciju komandanta štaba Teritorijalne odbrane (TO) Konjic.

“Došlo je do manjih eskalacija između HVO-a i Armije BiH i tada smo komunicirali telefonom. Bio je neki problem, koji smo telefonski riješili. Nije bilo potrebe da se sastajemo kao da smo radne kolege, jer smo se u Zadru i razišli kao prijatelji”, naveo je Ćatić.

Petković je kasnije bio glavni inspektor Hrvatske vojske, ali ga je Ministarstvo odbrane Hrvatske po ličnom zahtjevu razriješilo te dužnosti.

Za zločin protiv čovječnosti počinjen u HZHB-u optužen je i bivši načelnik Glavnog štaba HVO-a Slobodan Praljak. Rođen je u Čapljini, gdje je završio gimnaziju, a školovanje je nastavio na Univerzitetu u Zagrebu, gdje je stekao diplomu inžinjera elektrotehnike. Radio je i kao pozorišni, filmski i televizijski producent.

U tom periodu je snimio televizijsku seriju “Blesan i tulipan”, dokumentarac “Smrt psa”, kao i film “Povratak Katarine Kožul”. Početkom 1990-ih Praljak je bio sekretar Hrvatske demokratske stranke, a u ljeto 1991. odlazi u Sunju, gdje kasnije postaje zapovjednik odbrane.

Naredne 1992. bio je pomoćnik ministra odbrane Republike Hrvatske i kasnije jedan od 14 članova Vijeća nacionalne odbrane Republike Hrvatske. Od ljeta do novembra 1993. bio je zapovjednik Glavnog štaba HVO-a, odakle je otišao na vlastiti zahtjev.

Osobe koje ga poznaju, nemaju o Praljku reći ništa negativno.

“Radi se o ljudskoj i moralnoj gromadi od čovjeka. Mogu samo u superlativima o njemu govoriti”, rekao je Mario Karamatić, delegat u Domu naroda Parlamenta BiH.

Oni koji su se manje sretali s Praljkom ne dijele isto mišljenje. Mirsad Ćatić je prisustvovao sastanku na kojem je bio i Praljak, nakon oružanog sukoba na području opštine Prozor.

“Ne znam ga puno. Vidio sam ga tada u Prozoru i na mene nije ostavio neki pozitivan utisak. Na tom sastanku se postavljao malo potcjenjivački. Bili smo nakon sastanka i na ručku, i sve ono što smo se dogovorili u Prozoru, nije ništa ispoštovao”, kazao je Ćatić.

Na desetogodišnju zatvorsku kaznu nepravomoćnom presudom osuđen je i Berislav Pušić, bivši predsjednik Povjerenstva zaduženog za zatvore i zatočeničke objekte HVO-a. Časnikom HVO-a je postao 1992., a godinu kasnije je postao časnik HVO-a za vezu s UNPROFOR-om i šef Službe za razmjenu zatvorenika i drugih osoba.

Svi optuženi dobrovoljno su se predali Haškom tribunalu. Prlić je pred polazak rekao: “Svoj boravak u Haagu ne smatram borbom za bolju prošlost, već za bolju budućnost.”

Prema presudi iz maja 2013. godine, svi su osuđeni da su kao članovi udruženog zločinačkog poduhvata, zajedno s Franjom Tuđmanom, bivšim predsjednikom Hrvatske, ministrom odbrane Gojkom Šuškom i generalom Bobetkom, učestvovali u etničkom čišćenju Bošnjaka. Tuđman, Šušak i Bobetko su preminuli.