Zarobljenici u Roćeviću
Svjedok Milorad Birčaković bio je vozač Drage Nikolića, načelnika bezbjednosti Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS). On je rekao da je 14. jula 1995. godine Nikolića odvezao na Vidikovac u Diviču kod Zvornika, gdje su trebali sačekati autobuse sa zarobljenim Srebreničanima. Nikolić mu je kazao da će uzeti automobil, a da on ide autobusom – kako će kasnije saznati – ka Orahovcu.
“Dovezeni su u školu. Mislim da je bilo pet-šest autobusa. Nikolić je tu bio s nekim, mislim Popovićem i Bearom. Bio je nervozan, ljut nakon sastanka. Mislim da smo tu bili sat ili dva i odatle otišli u komandu”, izjavio je svjedok.
Nikolić je u Haagu pravosnažno osuđen na 35 godina zatvora. U istom postupku njegovi pretpostavljeni, šef bezbjednosti Drinskog korpusa, pukovnik Vujadin Popović i pukovnik Ljubiša Beara iz Glavnog štaba VRS-a, osuđeni su na doživotnu robiju.
Birčaković je rekao kako je kasnije, po naredbi Mije Jasikovca, vozio ka mjestu Križevići, kamo su odlazili kamioni u kojima su bili Srebreničani zatočeni u školi. U povratku je, pored česme, vidio nekoliko tijela kraj puta.
“Shvatio sam da su pobijeni. Kasnije sam čuo da je bilo zarobljenih u školi u Pilici, te u školi u Roćeviću. Kada smo stigli tamo, Jasikovac je izašao iz auta i otišao u školu. Vratio se nakon desetak minuta. Dan-dva kasnije sam čuo da su svi pobijeni. Čuo sam i za Kozluk, da su ljudi strijeljani negdje na Drini, oko dva kilometra od Kozluka”, kazao je svjedok.
Svjedoku je predočen njegov putni nalog koji je potpisao Drago Nikolić a iz kojeg se vidi da je 14. i 15. jula vozio nekoliko osoba u Roćević. Svjedok je ustvrdio da se ne sjeća te da je naloge ispunjavao pro forma. Na pitanje optuženog Aćimovića, potvrdio je da je s Nikolićem bio blizak prijatelj sve do nakon rata, kada se ovaj počeo skrivati u strahu od Haaga.
Aćimović je optužen da je, kao komandant Drugog bataljona Zvorničke brigade, u julu 1995. postupio po naredbi komande ove brigade i Glavnog štaba VRS-a da se Srebreničani iz škole u Roćeviću (općina Zvornik), s povezima na očima i zavezanim rukama, odvedu na lokaciju koju je sam izabrao – šljunkaru na obali rijeke Drine u Kozluku, gdje su ubijeni.
U optužnici se navodi da je Aćimović u periodu od 14. do 16. jula 1995. godine svjesno pružio pomoć članovima udruženog zločinačkog poduhvata, čiji je cilj bio da zatvore i ubiju vojno sposobne muškarce bošnjačke nacionalnosti iz srebreničke enklave.
Svjedok Teodor Stanišić, sveštenik iz sela Roćević, rekao je kako je u julu 1995. prolazio kraj škole i vidio autobuse i vojsku na igralištu. Nije znao ko su ljudi ni šta se dešava pa je s predsjednikom Mjesne zajednice otišao do kuće Srećka Aćimovića.
“Došao je da se okupa i vrati na liniju. Pitali smo ga šta se dešava, ko su ljudi, ali ni on nije znao. Tražio sam da im se da vode i hrane jer u školi nije bilo ni vode ni toaleta. Bez obzira ko su. Aćimović je svojim vozilom krenuo za nama do škole. Ja sam otišao kući i nisam ga vidio narednih mjesec dana. Pet-šest dana kasnije sam saznao da su zarobljeni i strijeljani”, izjavio je svjedok.
Svjedok je kazao da niko od vojnika koji su stražarili u školi nije bio iz Roćevića.
“Nisam ni čuo da je Srećo bilo kome šta naređivao. Znam da se u selu priča da je odbio naredbu da dâ ljude i da je zbog toga imao problema, da su mu prijetili iz brigade da će biti gonjen. Pričalo se da je te ljude u Roćević dovela i s njima to uradila vojska iz Bratunca. Ljudi iz Roćevića su i danas ogorčeni na to što su im uradili, to je bruka za selo”, dodao je Stanišić.
Suđenje se nastavlja 29. juna.
