Vuković i Tomić: Zločini nepoznate vojske

Odbrana je dokazni postupak završila krajem prošle godine, a Sudsko vijeće je iznošenje završnih riječi zakazalo za 22. januar 2010.

Svetlana Radovanović, vještakinja za demografiju, kazala je kako je na osnovu potvrda o smrti utvrdila da je 27 osoba poginulo u mjestu Kravica 13. jula 1995. godine, a ne više od 1.000, koliko se navodi u optužnici Tužilaštva BiH.

“Od ukupno 856 osoba čiji su posmrtni ostaci ekshumirani iz grobnica oko Srebrenice, prema zvaničnim potvrdama o smrti, jedino se za njih 27 navodi da su poginuli u mjestu Kravica 13. jula 1995. godine. Prema podacima Ministarstva odbrane BiH, više od pola ekshumiranih osoba pripadalo je Armiji BiH, te da su poginuli prije 1995. godine”, kazala je Radovanović.

Vještakinja Radovanović je izvještaj o broju ubijenih iznijela na prijedlog Odbrane Tomića, koji se uz Vukovića tereti da je sa ostalim pripadnicima Drugog odreda Specijalne policije Šekovići, Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (MUP RS), 13. jula 1995. godine učestvovao u ubistvima muškaraca u Zemljoradničkoj zadruzi Kravica.

Tomićeva Odbrana je saslušala i Aleksandra Radovanovića, bivšeg pripadnika Drugog odreda koji je pred Sudom BiH pravosnažno osuđen na 32 godine zatvora zbog pomaganja u počinjenju genocida u Srebrenici. On je ispričao da je stotinjak zarobljenika iz Sandića krenulo prema Kravici u pratnji nepoznate vojske.

“Čuo sam da je na tom dijelu došlo do predaje muslimanske vojske i čuo sam pozivanje megafonom. Nisam to vidio u svojoj blizini. Prvi put sam vidio zarobljenike kada je kolona iz Sandića krenula prema Kravici. Bilo je stotinjak ljudi u koloni, a u pratnji je bila meni nepoznata vojska”, kazao je Radovanović.

Radovanović je kazao da je predvečer 13. jula 1995. godine bio ispred Zemljoradničke zadruge u Kravici, gdje je vidio nekoliko pripadnika Drugog odreda, ali ne i optužene Vukovića i Tomića.

“Saznao sam da se u Kravici desio incident i da je ubijen jedan policajac. Bilo je dosta vojske, preko 50 ljudi u različitim uniformama. (…) Ispred hangara vidjela su se tijela. Izbjegavao sam da gledam u tom smjeru, jer to je neprijatan prizor”, prisjetio se svjedok, te dodao da su tada svi otišli u Dom zdravlja Bratunac, gdje je odvezeno tijelo ubijenog policajca.

Odbrane su saslušale još oko 20 svjedoka, većinom bivših pripadnika Drugog odreda, te drugih jedinica koje su 13. jula 1995. godine bile smještene na putu Bratunac – Konjević Polje, zajedno sa optuženima.

Tužilaštvo smatra da su Vuković i Tomić 12. jula 1995. godine učestvovali u pretresu bošnjačkih sela u okolini Potočara, radi prisilnog premještanja civila, te da su toga i narednog dana u mjestu Sandići (općina Bratunac) osiguravali cestu Bratunac – Konjević Polje, “u skladu s planom prisilnog preseljenja” žena, djece i staraca iz Srebrenice na teritoriju pod kontrolom Armije BiH.

Cvijan Ristić i Radoslav Stuparević, svjedoci Tomićeve Odbrane i bivši pripadnici Posebnih jedinica policije (PJP) Zvornik, kazali su kako nisu vidjeli da je optuženi “zatvarao i otvarao cestu”, niti da je to bilo ko drugi radio.

“Koliko znam, Zoran Tomić nije pozivao muslimane na predaju. To bi se znalo. Pričao bi, hvalio bi se. Nisam vidio da ikome oduzima zlato i novac, i sto posto sam siguran da nisam viđao da je maltretirao zarobljenike”, kazao je Ristić.

Prema navodima optužnice, Vuković i Tomić su 13. jula 1995. godine prisiljavali muškarce na predaju, mameći ih lažnim obećanjima o razmjeni, te su učestvovali u njihovom zarobljavanju, pljačkanju, a potom sprovođenju u Kravicu, gdje su strijeljani.

Milutin Kandić, bivši pripadnik PJP-a i svjedok Vukovićeve Odbrane, tvrdi da u Sandićima nije vidio pripadnike Drugog odreda, te da su se muškarci iz šume predavali vojnicima, a ne policiji.

“Bili su između 15 i 60 godina, bez pušaka, većinom u civilu. Mi nismo imali informacija. Naše je bilo da obezbijedimo put. Grupe su se predavale vojsci i samo su prolazili pored pripadnika moje jedinice”, prisjetio se Kandić.

Nedeljko Sekula, još jedan bivši pripadnik Drugog odreda, tvrdi da 13. jula 1995. godine na putu u Sandićima nije vidio kolone zarobljenika, te da mu tada niko nije rekao da se nešto desilo u Kravici.

“Nisam čuo pucnjeve i detonacije. U Sandićima sam zatekao četvoricu pripadnika minobacačkog odjeljenja i Tomića, koji je dolazio do njih da zapali cigaretu. (…) Kasnije sam vidio Tomića kako s drugim policajcima autobusom napušta Sandiće i odlazi za Konjević Polje”, kazao je Sekula.

Odbrana je pozvala i veliki broj svjedoka koji su govorili o karakterima optuženih, pa je tako Tahir Ibrišimović za prvooptuženog Vukovića, koji mu je prijatelj “dugi niz godina”, kazao da nikada nije “ispoljavao znakove nacionalizma ili netrpeljivosti”.

“Sjećam se, kada sam iz Srbije krajem augusta 1995. godine došao da obiđem rodbinu u Šekovićima, Vuković me je obišao, onako komšijski, i rekao da mi je na raspolaganju ako mi zatreba”, ispričao je Ibrišimović.

Muhamed Buševac je pak kazao kako mu je drugooptuženi Tomić spasio život početkom rata, te da je zbog toga došao na Sud da mu se zahvali.

“Ranjen sam na ratištu u blizini Živinica 1992. godine. Krvario sam kraj potoka kad su se pojavila dva momka u maskirnim uniformama. Prepoznao sam njega, izvadio je iz džepa malo zavoja i previo me. Rekao je da smo mi stari drugari i da nikome ništa ne govorim. Oni su me prebacili na stranu gdje je bila Armija BiH”, prisjetio se Buševac.

Za Tomića je svjedok Slaviša Vlačić kazao da je “vrijedan i poslušan dečko”, te da je to “izuzetno miroljubiva i druželjubiva ličnost”.

Suđenje Vukoviću i Tomiću pred Sudom BiH počelo je u decembru 2008., a pola godine kasnije Tužilaštvo BiH je okončalo dokazni postupak.

Merima Husejnović je novinarka BIRN – Justice Report-a. [email protected] Justice Report je sedmična BIRN online publikacija.