Priče iz ratnog Višegrada

Glavni pretres na suđenju Nenadu Tanaskoviću, bivšem pripadniku Stanice javne bezbjednosti općine Višegrad optuženom za zločin protiv čovječnosti, trajao je manje od šest mjeseci.

Optužnica, za koju se Tanasković izjasnio da se ne osjeća krivim, potvrđena je 9. oktobra 2006, a suđenje je počelo 2. februara 2007. godine.

Početak suđenja je odgađan zbog lošeg zdravstvenog stanja Nenada Tanaskovića, koji se pridružio grupi optuženih za ratne zločine što su u toku 2006. godine štrajkovali glađu zahtijevajući da im se sudi prema Krivičnom zakonu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, koji za ratni zločin propisuje manju kaznu nego što je to određeno Krivičnim zakonom BiH. Njihovi zahtjevi su odbijeni, a štrajkači, uključući i Tanaskovića, počeli su dolaziti na suđenja.

U sedam tačaka optužnice, Tanasković se tereti za učestvovanje u premlaćivanju, prisilnom premještanju, mučenju, silovanju i ubijanju civila na području Višegrada u periodu od aprila do kraja juna 1992. godine.

Državno tužilaštvo sa tužiocem Davidom Schwendimanom je saslušalo 12 svjedoka, od kojih četiri zaštićena.Većina svjedoka je u sudnici tvrdila da prepoznaju optuženog te su ga doveli u vezu sa zločinima koji su tokom 1992. godine počinjeni u Višegradu.

Braniteljica Radmila Radisavljević je saslušala 10 svjedoka, uključujući i samog optuženog. Svi su negirali navode optužnice pružajući svojim iskazima alibi Tanaskoviću. Sâm optuženi je rekao da nije imao nikakve ovlasti u ratu i da je bio “samo vozač” koji je izvršavao tuđa naređenja.

Prema navodima optužnice, Tanasković je zajedno sa drugim vojnicima sredinom juna 1992. učestvovao u napadima na nekoliko sela u okolini Višegrada, te protjerivanju lokalnog stanovništva.

Svjedokinja Tužilaštva Rahima Zukić je rekla kako je Tanaskovića vidjela u junu 1992.godine, kada su svi mještani protjerani iz sela Dobrun, i prisjetila se kako je tada kazao: “Danas koljem i ubijam – i djecu i mlado i staro.”

Nasuprot ovoj svjedokinji, Odbrana je pozvala dva svjedoka, jednog zaštićenog te Momčila Trifkovića, prema čijim izjavama je Tanasković u to vrijeme “razvozio hranu stanovnicima” sela oko Višegrada, te nije mogao biti u Dobrunu kada su protjerivani Bošnjaci.

Tužilaštvo je saslušalo i Suada Dolovca i Islama Ceru, koji su za Tanaskovića rekli da je učestvovao u protjerivanjima i zarobljavanjima civila iz sela Osojnica u maju 1992. godine.

“Izašli smo iz kuće sa podignutim rukama. Pred vratima je bio Nenad Tanasković, s puškom i u uniformi”, ispričao je Suad Dolovac, istaknuvši da je tada zarobljen zajedno s bratom Kemalom. Suad je rekao i da do danas ne zna šta se nakon zarobljavanja desilo s njegovim bratom.

Dajući iskaz u svoju korist, Tanasković je kazao da jeste, “po naređenju”, vozio braću Dolovac u policijsku stanicu u Višegrad, ali da nije imao nikakvog kontakta s njima.

“Moje je bilo da vozim”, rekao je optuženi.

Prema navodima Tužilaštva, Tanasković je krajem maja 1992. godine učestvovao u napadu na sela Kabernik, Holijaci, Osojnica i Orahovci u toku kojih je formiran živi štit od zarobljenih muškaraca civila, a njihove kuće su opljačkane i zapaljene. Muškarci su zatočeni u prostorijama škole u Orahovcima, a potom u kasarni Uzamica.

Salko Šabanovići zaštićeni svjedok D, obojica svjedoci Tužilaštva, su tokom svjedočenja dali suprotne izjave o dešavanjima u selu Kabernik. Šabanović je rekao da su njega i Eseda Džanovića na ispitivanje odveli Nenad Tanasković i Miloš Pantelić, ali da ih Tanasković nije tukao. Svjedok D je pak kazao da mu je “Šabanović pričao kako su njega i Džanovića tukli Tanasković i Pantelić”.

Zaštićena svjedokinja B iz sela Kabernik, koja je svjedočila na poziv Tužilaštva, ispričala je kako je optuženi, zajedno s još dvije osobe, 25. maja 1992. godine odveo njenog sina, kojeg nakon toga više nikada nije vidjela.

“Rekla sam:‘Nemoj, Nešo, on mi je jedinac, kao što si i ti svojoj majci’, ali je onodgovorio: ‘Neće mu ništa faliti osim glave’”, kazala je svjedokinja B.

Mula Kustura, svjedokinja Tužilaštva, rekla je da je Tanasković odveo njenog sina Envera, čije je posmrtne ostatke identifikovala tek deset godina kasnije.

Sudsko vijeće je negiralo zahtjev Odbrane za reekshumaciju tijela Envera Kusture i DNK analizu, tvrdeći da dokazi eventualno prikupljeni na taj način “nemaju nikakav značaj” za ovaj slučaj.

Braniteljica Radisavljević je ovaj zahtjev obrazložila namjerom da dokaže kako je Kustura “poginuo kao vojnik u Goraždu”, a ne kao civil u Višegradu.

Tužilaštvo je dokazivalo da je Tanasković u junu 1992. godine tjerao svjedoka C da čisti krv i ukloni tijela ubijenih sa mosta u Višegradu, nakon čega je svjedoka tukao i zlostavljao.

Zaštićeni svjedok Tužilaštva pod šifrom C svjedočio je protiv Tanaskovića i prepoznao ga u sudnici dok je govorio o “višegradskom paklu”.

“Tanasković me je odveo do neke škole u Višegradu, gdje me je tukao i iživljavao se na meni kako je umio i znao. Kasnije me je natjerao da u rijeku bacam tijela ubijenih ljudi koja su bila oko mosta”, rekao je svjedok.

Tanasković tvrdi da je sredinom juna boravio u Srbiji, gdje je išao po “humanitarnu pomoć”. Odbrana je kao materijalni dokaz željela priložiti dokument koji bi potvrdio ovu izjavu optuženog, zbog čega je Tužilaštvo zatražilo dodatne svjedoke. Vijeće je prijedlog Tužilaštva odbilo, a javnost nije upoznata da li je dokument o kojem je Odbrana govorila priložen kao materijalni dokaz.

Tanasković je rođen 1961. godine u selu Donja Lijeska, općina Višegrad, a uhapšen je 11. jula 2006. u Slavonskoj Požegi, i otad se nalazi u pritvorskoj jedinici u Istočnom Sarajevu.

Erna Mačkić ([email protected]) i Merima Husejnović ([email protected]) su novinarke BIRN Justice Report-a.