Kada je tokom rata u BiH 1992. silovana u Sarajevu, imala je 26 godina.
Ova djevojka je živjela u sarajevskom naselju Grbavica, koje je tada bilo pod kontrolom srpskih snaga. Jednog dana je sa svojom komšinicom krenula na pijacu, kada su ih zaustavili uniformisani vojnici i odveli u obližnju zgradu. Vojnici su opljačkali komšinicu i pustili je da ode, a 26-godišnja djevojka je ostala sama s jednim od vojnika.
“Prislonio mi je pištolj na sljepoočnicu i prisilio me da ga oralno zadovoljim”, ispričala je. “Počela sam povraćati.”
Vojnik – kojeg su drugi vojnici, kako je čula, oslovljavali imenom Dragan – pod prijetnjom oružjem odveo ju je u jednu napuštenu kuću, gdje joj je naredio da se skine.
“Preklinjala sam ga. Sve vrijeme sam ga molila: ‘Molim te, nemoj, ostavi me na miru.’ Rekla sam mu da sam djevica, da mi to ne radi, da će mi uništiti život i da neću moći živjeti s tim. Nije obraćao nikakvu pažnju”, dodala je.
Iako je prošlo nekoliko decenija nakon ovog događaja, njen silovatelj još uvijek nije kažnjen. Ona je dala nekoliko iskaza tužiocima, ali zbog nedostatka dokaza u ovom slučaju nije došlo do napretka.
Žrtve koje su doživjele da se njihovim zlostavljačima sudi, uvijek su na kraju ostajale razočarane. Stručnjaci navode da su način kažnjavanja počinilaca ratnog seksualnog nasilja u BiH narušile evidentne nedosljednosti – olakšavajućim okolnostima se često pridaje veći značaj nego otežavajućim, a žrtve nerijetko imaju osjećaj da se njihova trauma ignoriše.
“Ako kazna nije srazmjerna težini krivičnog djela, onda se time ne samo podriva vladavina prava, već se ne ispunjava ni njen osnovni cilj – stvaranje društva u kojem se takva djela neće ponoviti”, kaže Ajna Mahmić Ćatić, pravna koordinatorica organizacije TRIAL International.
“Nedosljedna politika kažnjavanja, koja je fundamentalno neadekvatno postavljena, direktno podriva povjerenje preživjelih u pravosuđe”, dodaje ona.
Seksualno nasilje kao sredstvo progona
Ajna Mahmić Ćatić. Foto: Detektor
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je za zločine koji uključuju seksualno nasilje počinjeno tokom rata u BiH (1992–1995) osudio 32 osobe.
U ovim predmetima utvrđeno je da se seksualno nasilje, uz ubistva, premlaćivanja, pljačke i druge zločine, koristilo kao sredstvo progona ljudi na osnovu njihove etničke pripadnosti.
“Pokazali smo da su silovanje, porobljavanje, sakaćenje i drugi oblici seksualnog nasilja tokom sukoba bili dio šire kampanje progona, te da su korišteni za sijanje straha i prisiljavanje stanovništva da napusti svoja zakonita mjesta prebivališta“, naveli su za BIRN iz Ureda tužioca i Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove. “To nije odmah prihvaćeno.”
Ranije su se zločini seksualnog nasilja često smatrali ličnim činom motivisanim požudom i seksualnom željom, što ih je razlikovalo od drugih nasilnih djela počinjenih tokom rata.
“Postojala je i tendencija da se seksualno nasilje pogrešno okarakteriše kao ‘incidentno’ ili ‘oportunističko’, čime se ono izdvajalo iz konteksta rata u kojem se odvijalo”, ističu iz ovih institucija.
BIRN je analizirao na stotine predmeta koji se tiču ratnog seksualnog nasilja, a kojima su se bavili Sud BiH, okružni sudovi u Republici Srpskoj (RS), te kantonalni sudovi u Federaciji BiH. Ovakvi predmeti su izuzetno osjetljivi i često teški za procesuiranje, objašnjava Ivan Matešić, zamjenik glavnog tužioca Tužilaštva BiH i rukovodilac Posebnog odjela za ratne zločine.
On navodi neke probleme kao što su protok vremena, traume i ranjivost preživjelih i svjedoka, kao i nedostatak svjedoka i dokaza.
“Istrage su otežane i zbog toga što u periodu neposredno nakon počinjenja krivičnog djela istražne radnje uglavnom nisu poduzimane, ili su poduzimane veoma rijetko, tako da izvještaji policije i istražnih organa iz tog perioda uglavnom ne postoje”, naglašava Matešić za BIRN.
Sud BiH je, nakon završetka rata, donio 49 pravosnažnih presuda u predmetima koji se odnose na zločine protiv čovječnosti, od kojih je 29 uključivalo i krivično djelo “silovanje”. Ukupno je osuđeno 49 osoba. Kazne su se kretale u rasponu od pet do 42 godine zatvora. Neke od žrtava bile su maloljetne, u dobi od 12, 15 i 16 godina. Pojedine žrtve bile su zatočene mjesecima i svakodnevno silovane.
Državni sud je donio i 59 pravosnažnih presuda u predmetima koji se tiču zločina nad civilnim stanovništvom, od kojih se 31 odnosila na krivično djelo “silovanje”. Ukupno je 40 osoba proglašeno krivim i osuđeno na kazne zatvora u rasponu od četiri do 13 godina. Najčešće izrečene kazne bile su u rasponu od šest do sedam godina zatvora.
U nekoliko slučajeva, porodične okolnosti optuženih dovele su do ublažavanja kazni, uprkos težini počinjenih zločina i trajnim fizičkim i psihičkim posljedicama koje su pretrpjele žrtve.
Pozivi na preispitivanje politike kažnjavanja
Midheta Kaloper. Foto: Detektor
Na entitetskom nivou, slučajevi koji se odnose na seksualno nasilje u ratu karakteristični su po nedosljednosti presuda.
Naime, u Federaciji BiH kazne su se kretale od jedne godine do 13 godina i šest mjeseci zatvora, za krivična djela koja uključuju silovanje žena, djevojčica i muškaraca, višestruka silovanja, seksualno zlostavljanje u logorima i kombinaciju seksualnog i fizičkog nasilja.
Prosječna kazna bila je nešto više od šest godina, dok su u nekim slučajevima počinioci, uključujući i one čije su žrtve bile maloljetne, osuđeni na samo godinu dana zatvora nakon što su sklopili sporazum o priznanju krivice. Takvi sporazumi mogu omogućiti osuđenom počiniocu da u potpunosti izbjegne zatvor u zamjenu za plaćanje novčane kazne od 18.000 eura (oko 36.000 KM).
Kazne u RS-u kretale su se od dvije do 15 godina zatvora. U predmetima u kojima su izrečene najkraće kazne, sudovi su navodili olakšavajuće okolnosti. Tako je u jednom predmetu, naprimjer, Okružni sud u Banjoj Luci naveo činjenicu da je optuženi bio stariji maloljetnik u vrijeme počinjenja krivičnog djela. U nekim slučajevima sudovi uopće nisu naveli otežavajuće okolnosti, uprkos zločinima koji uključuju seksualno nasilje.
U Federaciji BiH, neki kantonalni sudovi su kao olakšavajuće okolnosti navodili bračni status optuženog, činjenicu da ima djecu i da nije ranije osuđivan, kao i njegovo ponašanje tokom suđenja. U jednom predmetu, sud je uzeo u obzir činjenicu da optuženi nije počinio nijedno drugo krivično djelo nakon predmetnog zločina. Protek vremena također je uzet kao olakšavajuća okolnost, baš kao i poodmakla dob optuženog.
U Distriktu Brčko, kazne su se kretale u rasponu od četiri do 15 godina zatvora, odnosno najčešće između četiri i šest godina, čak i u slučajevima višestrukih silovanja.
Među slučajevima u Brčkom je i slučaj Monike Karan, jedne od rijetkih žena osuđenih za ratne zločine u BiH. Karan je 2013. godine proglašena krivom za psihičko i seksualno ponižavanje zatočenika u logoru “Luka”. Sud je utvrdio da je Karan prisilila jednog zatočenika da se potpuno skine, dodirivala njegove genitalije i, uz prijetnju smrću, prisilila ga da dodiruje nju.
Iako je utvrdio da su njeni postupci žrtvi prouzrokovali veliku psihičku patnju, sud ju je osudio na samo četiri godine zatvora – što je ispod zakonom propisanog minimuma.
Kao olakšavajuće okolnosti, sud je naveo njenu dob u vrijeme počinjenja krivičnog djela – 26 godina – kao i porodične okolnosti te činjenicu da ranije nije osuđivana.
“Nažalost, seksualno nasilje ostavlja trajne posljedice na žrtve, a ovako blage kazne ne odražavaju težinu tog zločina”, ističe Midheta Kaloper, predsjednica Udruženja žrtava rata “Foča 92–95”.
Stručnjaci navode da preblage kazne podrivaju povjerenje javnosti u pravosudni sistem i obeshrabruju žrtve da prijave nasilje.
“Zbog toga je krajnje vrijeme da se politika kažnjavanja ozbiljno preispita“, kaže Kaloper za BIRN.
“Institucije i društvo moraju poslati jasnu poruku da se ovakva djela ne smiju tolerisati. Udruženja žrtava su se zalagala i apelovala da se ovakvi predmeti procesuiraju isključivo pred Sudom Bosne i Hercegovine”, dodaje ona.
“Dugotrajna disproporcija”
Tužilaštvo i Sud Bosne i Hercegovine. Foto: Detektor
Slučajevi koje je analizirao BIRN redovno sadrže iste elemente: prijetnje upotrebom oružja, noževa i bombi. Preživjeli su često navodili da nisu pružali otpor iz straha da bi mogli biti ubijeni; seksualno nasilje se nije dešavalo kao izolovan čin, već kao sredstvo kontrole i zastrašivanja.
Prema podacima organizacije TRIAL International, u presudama se često ne uzimaju u obzir duboke psihičke i fizičke traume s kojima preživjeli i dalje žive, činjenica da je seksualno nasilje nad određenom osobom počinjeno više puta, da su žrtve imale porodicu i djecu, ili da su u to vrijeme bile maloljetne.
“Primijećena je dugotrajna disproporcija između težine krivičnih djela i izrečenih sankcija”, naglašava Mahmić Ćatić govoreći o predmetima vođenim u BiH.
Primjena olakšavajućih i otežavajućih okolnosti je “neujednačena širom Bosne i Hercegovine, a u nekim slučajevima i proizvoljna”, dodaje ona za BIRN.
Također izražava zabrinutost zbog primjene sporazuma o priznanju krivice, kao i prakse zamjene jednogodišnje zatvorske kazne novčanom kaznom.
“Kao posljedica ovakvog postupanja sudova, neki osuđeni ratni zločinci ne provedu ni jedan jedini dan u zatvoru”, potencira ona.
“Ono što je izuzetno sporno jeste činjenica da oštećene strane nemaju gotovo nikakav uticaj na sklapanje sporazuma, uslove sporazuma, niti na prihvatanje sporazuma od strane suda i izricanju kazne predviđenu tim sporazumom”, objašnjava Mahmić Ćatić.
“U konačnici, kada je zatvorska kazna za ratno seksualno nasilje kraća od one propisane zakonom”, zaključuje ona.
Prema riječima Kaloper, “kada sudovi izriču minimalne kazne za dokazano seksualno nasilje, šalje se izuzetno opasna poruka da težina ovog krivičnog djela ratnog zločina nije na adekvatan način prepoznata niti kažnjena”.
Iz Suda BiH navode da “putem zakona nastoje osigurati zaštitu i dostojanstvo svjedoka i oštećenih strana. To uključuje mogućnost određivanja zaštitnih mjera kako se identitet svjedoka ne bi otkrio, poput svjedočenja pod pseudonimom, kao i dodatne zaštitne mjere, kao što je upotreba tehničkih sredstava za izmjenu slike i zvuka, uz distorziju lika i glasa tokom svjedočenja”.
Tokom protekle dvije godine, Odjeljenje za podršku svjedocima pri Sudu BiH je u predmetima ratnih zločina godišnje pružilo pomoć i podršku za oko 80 do 100 svjedoka, od kojih je otprilike trećina svjedočila u predmetima koji su uključivali seksualno nasilje.
Iz Suda BiH brane svoj dosadašnji učinak u predmetima ratnog seksualnog nasilja, navodeći za BIRN: “Broj procesuiranih predmeta i osuđujućih presuda, kaznena politika, kao i vrijednost i broj dosuđenih imovinskopravnih zahtjeva, šalju jasnu poruku da ratno seksualno nasilje neće ostati bez odgovora.”
“Pored toga, važno je napomenuti da je u predmetima pred Sudom Bosne i Hercegovine – počevši još od prvih slučajeva koji uključuju seksualno nasilje – prvi put pred bilo kojim međunarodnim ili nacionalnim krivičnim sudom, utvrđeno da seksualno nasilje predstavlja zločin protiv čovječnosti u vidu progona zasnovanog na spolu. Sve ovo može ohrabriti žrtve prethodno nedokumentovanih zločina da istupe”, zaključuju iz Suda BiH.