Analiza

Odjeci ultranacionalističkih narativa u Srebrenici 25 godina nakon genocida

Srebrenica. Izvor: BIRN BiH

Odjeci ultranacionalističkih narativa u Srebrenici 25 godina nakon genocida

8. Jula 2020.10:19
8. Jula 2020.10:19
Dvije i po decenije nakon genocida u kome je ubijeno više od 7.000 muškaraca i dječaka u Srebrenici, povratnici u ovom gradu i danas se suočavaju s isključivim nacionalističkim narativima koji negiraju i umanjuju stradanja i slave osuđene ratne zločince. Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) je analizirala da li se danas, uz institucionalnu podršku i nepostojanje zakonskih prepreka, zagovornici ovih narativa osjećaju slobodnije i ohrabrenije nego ranije.

This post is also available in: English (English)

“To su prvi momenti koji su za mene bili jedan veliki šok. To se tako iznenada desilo, nisam ništa očekivala. Nisam danima mogla vjerovati zbog čega me neko tjera odavde gdje ja živim. To me odmah asociralo, to je na skoro isti način bilo, tjerali me ‘95. i danas”, govori ona.

“To je momenat kad sam ja htjela da odem, ja sam poželjela da nestanem odavde, da ne živim, a onda dobijete neku snagu iznova”, kaže Lejla dok objašnjava da se u Srebrenici danas osjeća sigurno, ali da se ona i drugi povratnici i dalje susreću sa nizom sistemskih diskriminatorskih praksi.

“Mene ono što plaši jeste budućnost naše djece, izazovi s kojim će se oni susretati, ako se mi susrećemo s ovakvim problemima danas, šta će tek njih dočekati nakon nekoliko godina?”, navodi ona.

Dok ističu da se u Srebrenici danas osjećaju sigurnije nego bilo gdje drugo u BiH, sagovornici BIRN-a BiH dijele Lejlinu zabrinutost zbog institucionalne podrške negiranju genocida koja ohrabruje pojedince i grupe u sve ekstremnijim narativima o događajima iz jula 1995. godine.


Lejla i Muhamed Avdić. Izvor: BIRN BiH

Aleksandra Letić iz Helsinškog odbora za ljudska prava pojašnjava kako nepostojanje zakona o zabrani negiranja genocida u BiH omogućava političarima da u svojim izjavama mijenjaju kvalifikaciju zločina koji se desio u Srebrenici.

“Kada govorimo o Srebrenici, imate načelnika Srebrenice koji čas kaže ovo, čas kaže ono, prihvata žrtve, ne prihvata broj, prihvata obrazac, ne prihvata sudsku kvalifikaciju, odnosno pravnu kvalifikaciju tog zločina. Onda vrlo brzo mora da kaže: ‘Ali ne smijemo zaboraviti 1992. u i oko Srebrenice’, kao da pravda ono što se dešavalo 1995. onim što se dešavalo 1992. godine”, ističe Letić.

Mladen Grujičić, koji je na lokalnim izborima 2016. godine izabran za prvog poslijeratnog načelnika u Srebrenici koji nije Bošnjak, na čelu je opštine u kojoj se desio genocid, ali on tu kvalifikaciju utvrđenu pred međunarodnim i domaćim sudovima ne prihvata.

“Ja dijelim stav kao i ostatak srpskog naroda. Imam argumente, imam razloga zašto to govorim i više puta sam svoj stav iznio, ne onako da bih to čisto usmjerio protiv nekoga, nego onako zato što postoji dovoljno argumenata i dokazi za tu prošlost koja se desila”, kazao je Grujičić za BIRN BiH.

On smatra da se o zločinima koji su se desili u prošlosti treba govoriti, ali da “kvalifikacija koju je priznala samo jedna grupacija zemalja i ljudi koji su naklonjeni samo jednom događanju” ne može biti relevantna za sve.

Lokalnom imamu Ahmedu Hrustanoviću teško je slušati takve stavove.

“Desio se genocid, pobijeni toliki ljudi i opet to institucije Republike Srpske i naš načelnik negiraju. Kad znaš šta si preživio i šta je tvoja rodbina preživila, teško je sve to slušati”, kaže on za BIRN BiH.

On smatra da je u posljednje četiri godine, tokom mandata Grujičića, došlo do “osnaživanja politike negiranja genocida u Srebrenici”.

Srebrenicu je napustio kao dječak 1993. godine. U enklavi mu je ostao otac, koji je ubijen u genocidu koji je počinjen dvije godine kasnije. Ahmed se u Srebrenicu vratio 20 godina poslije. On kaže da je, nakon poteškoća u početku, danas sretan životom koji je sa porodicom izgradio u Srebrenici i odnosom koji ima sa komšijama, ali da ga zabrinjavaju sve glasniji nacionalistički narativi o Srebrenici i u njoj.

On ne želi dati važnost onome što se piše na internetu, ali navodi da mu nije bilo jednostavno kada je nedavno policiji morao prijaviti objavu na anonimnom Twitter nalogu. U njoj je bilo napisano da bi Ahmeda, zbog njegovih objava o životu u Srebrenici na društvenoj mreži gdje ima sve više pratilaca, trebalo protjerati iz ovog grada.

Uz učestalije negiranje genocida Ahmed kaže da u posljednjih nekoliko godina svjedoči i drugim događajima u Srebrenici.

“Povorke u januaru postale su sve glasnije”, govori on.


Ahmed Hrustanović. Izvor: BIRN BiH

Institucionalna i finansijska pomoć anonimnom portalu

Kolona koja je u januaru ove godine prilikom proslave Badnje večeri prošla kroz Potočare uznemirila je povratnike koji kažu kako su čuli pjevanje četničkih pjesama. Državno tužilaštvo formiralo je predmet o ovom događaju, ali Tužilaštvo od januara nije saopštilo vijesti o napretku u radu dok u odgovoru BIRN-u BiH navode da je predmet još uvijek u radu.

Grujučić kaže da ne opravdava nikoga “ko čini nešto zbog čega se neko osjeća neprijatno”.

“Ali jednostavno nemoguće je iskontrolisati sve. Sve su to situacije koje su se dešavale uvijek. Dakle, sve su to situacije koje su postale za Srebrenicu normalne iz razloga što dok je bio načelnik opštine Bošnjak, dešavale su se kolone koje su išle sa bošnjačkim zastavama, sa isto pjesmama i povicima”, kaže Grujičić.

Način na koji je lokalni internet portal izvijestio o božićnoj koloni postao je vijest u regionalnim medijima. Portal Despotovina je u januaru 2019. godine objavio fotografiju proslave Božića sa riječima gotovo identičnim onima koje je Ratko Mladić, nepravosnažno osuđen za genocid u Srebrenici, izgovorio kada je ulazio u ovaj grad u julu 1995. godine – “Evo nas u Srebrenici / Uoči još jednog / Velikog srpskog praznika”.

Despotovina nema novinarskog impresuma. Na stranici je istaknuto da radi uz podršku dva ministarstva Srbije – spoljnih poslova i kulture i informisanja – ali nije navedeno o kojem iznosu novca je riječ. Iz Ministarstva kulture i informisanja su za BIRN rekli da nisu izdvajali novac za Despotovinu dok iz Ministarstva spoljnih poslova nisu odgovorili na upit.

Iz Despotovine nisu odgovorili na zahtjev BIRN-a BiH za razgovor. Na ovoj stranici je navedeno da je značajan dio sredstava za rad izdvojila Opština Bratunac. Opština Srebrenica izdvojila je u 2019. godini 1.500 maraka iz budžeta da podrži rad Udruženja “Despotovina”.

“Vidjela sam u nekoliko situacija da su se bavili, odnosno da su koristili govor mržnje i da su koristili neke termine koji meni nisu kao čovjeku prihvatljivi. Nije demokratija ako vi sijete strah i sijete mržnju”, kaže aktivistkinja Valentina Gagić.


Valentina Gagić. Izvor: BIRN BiH

“Što se tiče portala Despotovina, ne vidim da šire govor mržnje. Oni imaju i iznose svoje stavove, zastupaju neke interese i interese određene grupe ljudi”, kazao je načelnik Grujičić, dodajući kako je ovaj portal novac dobio na javnom pozivu na kojem su novac dobili i drugi portali.

Jedan od trojice osnivača Udruženja građana “Despotovina” iz Srebrenice je lokalni sveštenik Aleksandar Mlađenović. On je odbio razgovarati za BIRN BiH.

Iz Despotovine nisu odgovorili na zahtjev BIRN-a BiH za razgovor.

Na 12. mart Despotovina je postavila fotografiju Mladića sa natpisom – “Sretan rođendan, đenerale”.

Rođendan Mladiću svake godine ne propuste čestitati ni iz Udruženja “Istočna alternativa”. Oni po Srebrenici lijepe plakate sa slikom Mladića na kojima piše da se genocid nije desio.

Ovo udruženje predvodi Vojin Pavlović, bivši lokalni odbornik u Bratuncu.

“To što lijepimo slike Ratka Mladića, da ga podržavamo u njegovom zdravstvenom stanju, to je sasvim normalno, svaki normalan čovjek treba da zaželi drugome zdravlje”, kaže Pavlović.

On objašnjava da “Istočna alternativa” ima vrlo jasne ciljeve.

“Jedino smo udruženje u BiH, RS-u, pa čak i regionu, koje djeluje isključivo na saradnji sa Rusijom i bratskim zemljama za Republiku Srpsku. Protiv smo NATO-a i EU. I to su nam osnovni ciljevi na kojim djelujemo, kao i dokazivanje istine o stradanju Srba”, navodi Pavlović.


Mladen Grujičić. Izvor: BIRN BiH

Valentina Gagić prisjeća se kako je u januaru na društvenim mrežama vidjela plakate koje lijepi Pavlović. Ona kaže kako uvijek ima dilemu kako se odnositi prema takvim pojavama.

“Ponekad pomislim ‘takve ljude treba ponekad prosto ignorisati, staviti ih na margine našeg društva’”, navodi Gagić.

Ali ovakvi i slični narativi imaju stvarne uticaje na ljude, posebno djecu, i stvarne posljedice.

Nedugo nakon proslave Božića, učenici Prve osnovne škole iz Srebrenice na Instagramu su objavili fotografiju grupe učenika uz natpis “Braća četnici”. Nastava je nakon toga nakratko obustavljena dok su roditelji pregovarali sa školom i Ministarstvom prosvjete i kulture Republike Srpske.

“Otišli smo u ministarstvo, ustupci su napravljeni, oni koji treba da se naprave, ono što je realno što je u skladu sa zakonom, ono što nije, jednostavno nije udovoljeno Bošnjacima”, govori Grujičić i objašnjava kako je postignut kompromis prema kojem se neće predavati lekcije “koje eventualno vrijeđaju nekoga ili ne pripadaju nekom narodu”.

Obrazovni sistem ne prepoznaje genocid u Srebrenici


Aleksandra Letić. Izvor: BIRN BiH

Aleksandra Letić smatra kako je sve više djece koja na taj način manifestiraju svoj vjerski ili nacionalni identitet, ali uopšte nemaju saznanja o čemu se tu radi i zbog čega oni te stvari uopšte iznose, odnosno šta se time pokušava uraditi kada se govori o Srebrenici.

“To je poražavajuće. Ne samo da je društvo zakazalo, da su zakazale institucije koje bi se bavile naslijeđem, prošlošću, nego je zakazao sistem obrazovanja, formalno obrazovanje, neformalno obrazovanje, pa i nevladine organizacije i ostali koji se bave time, ali i roditelji i ono što bi trebalo da bude roditeljska briga”, kaže Letić.

“Cjelokupna ta slika 25 godina nakon Srebrenice je nešto što je zabrinjavajuće i poražavajuće, civilizacijski”, navodi ona.

Obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini ne prepoznaje rat od 1992. do 1995. godine i o njemu govori samo kroz nekoliko rečenica.

“Dok sam se ja školovao, u tom periodu, ne spominje se nigdje 11. juli, ne spominje se čak ni rat posljednji”, ističe Senad Džananović, bivši učenik Srednjoškolskog centra u Srebrenici.

“U škole mora ući nešto što je učenje za mir, ali specifično na kontekstu BiH i mora, koliko god to bolno bilo i koliko god to politički bilo teško, postojati zajednički narativ onoga što se nama dešavalo”, kazao je Letić, dodavši kako “ne mogu jedni da govore o genocidu u Srebrenici, a drugi da govore o stravičnom zločinu”.


Saša Buljević. Izvor: BIRN BiH

Saša Buljević, saradnik “Školegijuma”, smatra kako učenje historije ne treba biti borba narativa, te da je historija u BiH svedena na to da je najbitniji nacionalni prefiks, pa se zbog toga uči o nacionalnim herojima, nacionalnim događajima, a ne uči se kritičkom mišljenju.

“Mislim da je ključno da se uči o genocidu u Srebrenici kao i ostalim genocidima koji su se desili u prošlosti jer je to izuzetno bitan momenat u historiji. Moramo učiti o Srebrenici zbog toga što je bitno da znamo koji politički uslovi, koji kontekst doprinosi do toga da se genocid zapravo desi, jer je nama cilj da izgradimo buduće generacije koje će moći prepoznati prve znake opasnosti”, govori Buljević.

“Sve ono što ide uz to što je necivilizacijsko, kada govorimo o Srebrenici će, ako se ništa značajno ne desi, iz godine u godinu biti sve gore i gore. Sasvim je za očekivati da će u jednom trenutku ta jedna horda, ta jedna kolona hodati 11. jula pored Memorijalnog centra. Još uvijek se sad ne mogu usuditi zato što postoji taj strah od konflikta, ali ako se ovako nastavi, ništa se ne uradi po tom pitanju, nije za neočekivati da se u jednom trenutku i oni sa svojim transparentima i svojim uzvicima pojave direktno pored onih koji ukopavaju svoje najmilije”, kaže Letić.

Udruženje “Istočna alternativa” već ove godine planira 11. juli obilježiti kao dan pobjede i oslobođenje Srebrenice.

“Mi ćemo obilježiti 11. juli kao dan pobjede i oslobođenje Srebrenice, da uđe u srpsku svijest da je 11. juli za Podrinje značajan isto kao što je i na drugoj strani značajan”, navodi Vojin Pavlović.

Pet godina nakon što je prestala raditi u vrtiću nakon peticije, Lejla Avdić danas radi u Memorijalnom centru. Ta činjenica je, kaže, u njoj povećala želju da sa svoje dvoje djece živi u Srebrenici.

“Ono što meni na neki način daje snagu jeste to i da na neki način mogu doprinijeti očuvanju istine. Kroz samo prikupljanje fotografija žrtava genocida, kroz arhiviranje dokumenata, činjenica o genocidu Srebrenice, kroz razne predmete koje nam doniraju članovi porodica ubijenih žrtava genocida, shvatite da vi imate tu privilegiju da čuvate sjećanje na njih i istinu”, govori Avdić.

Nermina Kuloglija


This post is also available in: English (English)