Članak

27. godišnjica zločina u Štrpcima: Za tijelima 16 ubijenih se još uvijek traga

26. Februara 2020.09:47
Pronalazak posmrtnih ostataka svih ubijenih putnika otetih 27. februara 1993.

This post is also available in: English

godine iz voza u Štrpcima (općina Rudo) za Demira Ličinu, koji je pronašao tijelo svog oca, veoma je važno zbog smiraja svih porodica, kaže on za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) pred 27. godišnjicu ovog zločina.

Porodica Ilijaza Ličine, čiji su posmrtni ostaci pronađeni 2010. godine u jezeru Perućac, kaže da je njegovim ukopom donekle pronašla smiraj. Njegov sin Demir Ličina, koji je u vrijeme zločina imao svega tri godine i znao samo po ponašanju porodice da nešto nije uredu, danas smatra da je veoma važno da se pronađu i tijela ostalih ubijenih putnika.

“U jednom momentu to [pronalazak oca, op.a.] predstavlja neki teret. Ja sam prijatelj i sa ostalim članovima porodica čiji su najmiliji oteti u Štrpcima, i onda, kad kontaktiramo, imam osjećaj kao da je meni nešto učinjeno, a njima ne može to da se učini. Isto kao da sam ja u nekoj prednosti u odnosu na njih”, opisuje Ličina, dodajući da bi porodicama pronalazak nestalih bio “veća satisfakcija nego to da neko bude osuđen nakon ovoliko godina”.

Do sada su za zločin počinjen u Štrpcima osuđene samo dvije osobe – Mićo Jovičić, koji se 2016. izjasnio krivim u BiH te je osuđen na pet godina zatvora, i Nebojša Ranisavljević, koji je osuđen u Crnoj Gori 2003. godine. U Beogradu se odvija sudski proces protiv pet osoba za ubistva putnika iz voza 671 koji je vozio na relaciji Beograd – Bar, o čijem toku je nedavno pisao BIRN.

Suđenje pred Sudom BiH Luki Dragičeviću i još devet osoba za ovaj zločin u fazi je odbrane, a u januaru ove godine potvrđena je optužnica protiv Milana Lukića, osuđenog pred Haškim tribunalom na doživotnu kaznu zatvora zbog zločina počinjenih na području Višegrada.

Lukić se tereti da je, zajedno s komandirima i drugim pripadnicima Interventne čete Višegradske brigade Vojske Republike Srpske (VRS), sudjelovao u planiranju i organiziranju otmice putnika bošnjačke i hrvatske nacionalnosti iz voza, prinudno zaustavljenog u mjestu Štrpci, koji je saobraćao na relaciji Beograd – Bar.

“Nakon otmice 18 osoba bošnjačke nacionalnosti, državljana Srbije i Crne Gore s područja Sandžaka, jedne osobe hrvatske nacionalnosti iz Beograda i jedne NN osobe arapskog porijekla, Lukić je, zajedno s drugim pripadnicima VRS-a, sudjelovao u odvođenju otetih osoba u školu u mjestu Prelovo, gdje su pretučene, mučene, zlostavljane i opljačkane, nakon čega su odvezene u mjesto Musići, gdje je lično sudjelovao u ubistvu otetih osoba, čija tijela su bačena u rijeku Drinu”, saopćeno je ranije iz Tužilaštva BiH.

Ličina kaže da je njegovo odrastanje praćeno procesom u Bijelom Polju i da se trudio da ga prati u skladu s godinama koje je imao. Danas Ličina, koji je po struci pravnik, kaže da je zadovoljan predmetom koji se vodi pred Sudom BiH.

“Kao član porodice, iskren da vam budem, meni ta okrivljujuća presuda ne predstavlja nikakvu satisfakciju, da ljudi koju su faktički ‘jednom nogom u grobu’ budu osuđeni za nešto što su uradili nakon toliko godina. Ali sama ta presuda bi predstavljala jedan značajan korak za sve tri države, služila bi kao jedna opomena da se te stvari nikada i nijednom narodu ne ponove”, kaže Ličina i dodaje da se nada da će proces pred Sudom BiH pokazati pravu istinu i uputiti na naredbodavce otmice i ubistava te otkriti ko je neidentifikovani putnik iz voza.

U ovom zločinu ubijeni su Esad Kapetanović, Ilijaz Ličina, Fehim Bakija, Šećo Softić, Rifat Husović, Halil Zupčević, Senad Đečević, Jusuf Rastoder, Ismet Babačić, Tomo Buzov, Adem Alomerović, Muharem Hanić, Safet Preljević, Džafer Topuzović, Rasim Ćorić, Fikret Memović, Fevzija Zeković, Nijazim Kajević, Zvjezdan Zuličić i NN osoba.

Tijelo Halila Zupčevića pronađeno je krajem 2009. godine na obali jezera Perućac, posmrtni ostaci Rasima Ćorića, Jusufa Rastodera i Ilijaza Ličine pronađeni su u istom jezeru godinu kasnije, dok se za ostalim žrtvama i dalje traga.

Azra Husarić Omerović


This post is also available in: English