This post is also available in:
Školsko zvono označilo je početak časa, ovaj put drugačijeg u devetom razredu Osnovne škole “Nafija Sarajlić“ u Sarajevu. Okupljeni ispred svoje nastavnice historije, ovi su osnovci na oglednom času profesorice koja je sa fakulteta došla kako bi s njima razgovarala o prošlosti. Onoj devedesetih, o kojoj su do sada učili u svojim kućama, slušajući priče roditelja i baka i djedova.
Na tabli, profesorica historije sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu Melisa Forić Plasto, ispisuje riječi koje djeca povezuju sa djetinjstvom. Jedna za drugom, kredom ostaju zapisane: “sreća“, “igra“, “bezbrižnost“, “prijateljstvo“, “sloboda“. Učionica nakratko djeluje vedro. A onda čas dobija drugačiji ton.
Prikazana su im video svjedočanstva preživjelih žrtava genocida, roditelja i braće i sestara njihovih vršnjaka iz svih krajeva BiH koji su stradali u ratu, ali i djece kojima su oduzeti roditelji i sigurnost doma. U učionici je zavladala tišina dok pokušavaju razumjeti gdje su nestale riječi ispisane na tabli i kako su mnoga djetinjstva prekinuta.
“Jeste li osjetili mržnju u ovim pričama?“, pita profesorica Forić Plasto nakon video svjedočenja.
“Ne, samo tugu“, odgovaraju učenici gotovo jednoglasno.
To su videosvjedočenja iz Baze sudski utvrđenih činjenica o ratu u BiH koja su prilagođena njihovom uzrastu, a dovoljna da nauče mnogo na njima interesantan način. Dosadašnji udžbenici nisu ponudili mnogo informacija niti priča s kojima su se mogli poistovjetiti.
“Kada sam tek počela da predajem historiju, a to je bilo prije nekih 15-ak godina, ovakve časove je bilo jako teško realizovati, jer je nedostatak informacija bio jako prisutan,a također nastavni plan i program nas je ograničavao u tome“, govori nastavnica Merima Jašarević, pojašnjavajući da za ove teme nije bio predviđen niti dovoljan broj časova.
Čas je održan samo nekoliko dana prije druge godišnjice od usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija. Iznenađeni smo da osnovci koje je posjetila ekipa Detektora znaju za dokument kojim se članicama savjetuje edukacija o ubistvu 7.000 muškaraca i dječaka u julu 1995. godine u Srebrenici i širenje svijesti o genocidu.
“Čuo sam za Rezoluciju genocida u Srebrenici, dogodila se, ja mislim, 2024., 23. maja. U njoj je sudjelovalo 84 države, od kojih je samo 19 bilo protiv toga, da se Srebrenica pika kao genocid u cijelom svijetu“, kaže nam Samir Čavrk, učenik devetog razreda Osnovne škole “Nafija Sarajlić“. Njegov odgovor dolazi sigurno, gotovo naučeno.
U praktičnom dijelu časa, podijeljeni u grupama, pronalaze video svjedočanstva i preživjelih iz genocida u Srebrenici. Dok prezentuju video svjedočenje Nedžada Avdića, prepričavaju detalje njegovog zarobljavanja, strijeljanja i bijega. Govore o trenutku kada je, kako kažu, “tražio kap vode da ne umre od žeđi“. Taj su detalj svi upamtili.
Merima Jašarević, profesorica historije u Osnovnoj školi “Nafija Sarajlić”. Foto: Detektor
Njihova nastavnica kaže da ih nakon videa upućuje da razgovaraju sa roditeljima.
“Pitajte svoje roditelje, pitajte svoje nane, dede, kako oni sjećanje imaju? Čega se najviše sjećaju? Šta ih najviše boli? Koliko su otvoreni u komunikaciji sa vama? Trudim se da im ne dajem previše, ne želim da ih rastužim, ne želim da im pokažem koliko je teško bilo njihovim roditeljima, njihovim nanama, dedama, ali želim da ih osvijestim … da sve ono što smo mi proživjeli 90-ih se dan danas negdje dešava“, kaže Jašarević za Detektor.
Profesorica Forić Plasto ih podsjeća da je Avdić u julu 1995. bio dječak, razdvojen od porodice u Potočarima, jedan od rijetkih koji je preživio strijeljanje.
“To smo mogli biti mi, ne samo oni“, kaže jedan učenik tokom diskusije o ratu i njegovim posljedicama.
Rat za ovu djecu nije samo lekcija iz udžbenika. Mnogi od njih odrastali su uz porodične priče o opsadi, granatiranju i logorima.
“Moj dedo je bio u logoru dvije godine“, priča učenik Davud Muharemović. Govori kako su njegovi roditelji živjeli od humanitarne pomoći i kako su granate i snajperi bili svakodnevnica. Kaže da su mu roditelji neke stvari ublažavali dok je bio mlađi, ali da se o ratu u njihovoj kući uvijek govorilo.
Davud Mahmutović, učenik Osnovne škole “Nafija Sarajlić”. Foto: Detektor
Nakon oglednog časa, kaže da je shvatio kako nijedno mjesto nije bilo manje važno i kako su se ljudi širom BiH borili da prežive u gotovo nemogućim uslovima.
Slično razmišlja i njegov školski drug, Ilhan Kožljak, koji kaže da često pita ukućane o njihovim sjećanjima iz rata, ali da mu oni uglavnom pokušavaju pokazati i “one bolje strane“, kako bi ga zaštitili od najtežih detalja.
Profesorica Forić Plasto kaže da Baza o sudski utvrđenim činjenicama predstavlja mnogo više od arhive. Ona je alat koji učenicima približava historiju kroz stvarne ljudske priče.
“Baza je fantastičan resurs, ne samo za istraživače nego prvenstveno za edukatore i učenike“, rekla je Forić Plasto, koja je za potrebe Baze izradila priručnik za nastavnike sa uputama kako da izvode čas.
Baza sudskih utvrđenih činjenica. Foto: Detektor
Baza je realizovana uz podršku Fonda za izgradnju mira Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija, zajedno sa Memorijalnim centrom Srebrenica i Udruženjem Zaboravljena djeca rata. Osim za obrazovanje mladih, namijenjena je i za borbu protiv negiranja i relativiziranja presuda, te izgradnju mira i međusobnog razumijevanja.
Dok čas završava, učenici i dalje stoje ispred table na kojoj su ostavili svoje poruke o važnosti učenja o ratu.
“Da se nikad ne ponovi“, napisao je neko od njih.