Analiza – Vujović i ostali: Premlaćivanja i mučenja u Bileći

na području Bileće.

Vujović, nekadašnji načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Bileća, i Duka, komandir stanice, optuženi su da su omogućili i organizirali zatočenje civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti u prostorijama policije, “starog zatvora” i Đačkog doma.

Prema optužnici, u tim objektima civili su od juna do kraja decembra 1992. godine držani u nehumanim uslovima, bili su izgladnjivani i izloženi mučenjima i teškim fizičkim i psihičkim zlostavljanjima. Nekadašnji policajac Ilić je optužen da je učestvovao u fizičkom i psihičkom zlostavljanju civila.

S njima je bio optužen i Neđeljko Kuljić, također policajac, ali je preminuo prije početka suđenja.

Svjedoci Tužilaštva govorili su i o fizičkom i psihičkom zlostavljanju civila, o udaranju Ferhata Avdića, koji je od zadobijenih povreda podlegao, o mučenju strujom, te ubacivanju bojnih otrova i pucanju na objekte u kojima su bili.

Svjedoci Odbrane su tvrdili da je civile privodila paravojska, koja je ubacivala dimne bombe u Đački dom, ali da nisu primijetili povrede na zatočenicima. Svjedoci su također rekli da je policija obezbjeđivala zatočenike kako bi ih zaštitili od paravojnih formacija.

Tužilaštvo BiH je krivicu optuženih nastojalno dokazati saslušanjem 33 svjedoka, dva vještaka i materijalnim dokazima.

Sadik Mujačić je kazao da je više puta udaran od 10. juna do 17. augusta, tokom zatočeništva u Bileći. Potvrdio je i da su ga udarali Ilić i Duka.

“Tukli su me u hodniku, slomili lijevu ruku, oštetili vilicu, živac na lijevom oku. Mene je izveo Željko Ilić. Bili su me u hodniku između ćelija. Ilić me udario čizmom i slomio mi ruku”, posvjedočio je Mujačić, pojasnivši da je imao podlive na očima i glavi.
Lomljenje rebara

Svjedok Munib Čamo je najveće premlaćivanje, kako tvrdi, imao u Stanici policije na dan hapšenja.

“Svaki zub su mi polomili”, rekao je Čamo, istaknuvši da su osobe koje su ga udarale bile pod komandom načelnika Vujovića.

I Ismet Bajramović je izjavio da je pretučen u zgradi policije. On je posvjedočio da mu je Miroslav Duka u zgradi policije slomio rebra skačući po njemu i gazeći ga.

U Đačkom domu Bajramović je, kako je ispričao, tri puta priključivan na struju, a izvjesni Nosović mu je žicom urezivao krstove po leđima.

Za Duku je kazao da ga je vidio kako puca kroz prozor kada su ubacivali dimne bombe ili suzavac u Đački dom. Svjedok je rekao da je s još jednim zatvorenikom odveden u prostoriju u kojoj su bili Duka i dva policajca, a “Beli je ležao na podu potrbuške”.

“Duka je pružio ruku i pitao: ‘Dira li vas iko?’ ‘Uzmite ga, doći će on sebi.’ (…) Unijeli smo ga gdje smo ležali. Primijetili smo da mu je ritam disanja promijenjen. Na lijevoj strani uslikana modra čizma (…) On je umro sat poslije toga”, ispričao je Bajramović.

Tokom suđenja su za Ferhata Avdića govorili da je imao nadimak Beli. Vještak sudske medicine Hamza Žujo je kazao da nije mogao utvrditi uzrok smrti Ferhata Avdića, jer na kostima trupa i udova nisu nađeni znaci povređivanja, navodeći mogućnost prirodne smrti, kao i povrede trbušnih organa.

Odbrane optuženih smatraju da je Avdić umro prirodnom smrću. Nastojeći dokazati nevinost svojih branjenika, Odbrana je pozvala ukupno 20 svjedoka, dva vještaka i uložila nekoliko materijalnih dokaza.

Pomaganje Bošnjacima

Slobodan Avlijaš, nekadašnji službenik Ministarstva pravde Republike Srpske (RS), rekao je da je u augustu 1992. razgovarao sa zarobljenicima u Đačkom domu, ali mu se nisu žalili niti je na njima vidio povrede.

Kako bi opovrgli navode zarobljenika o povredama izazvanim priključivanjem na struju, Vujovićeva Odbrana je pozvala dva vještaka – Mladena Ajdara i Đuru Zmijanjca, koji su utvrdili da “induktorski telefoni ne mogu prouzrokovati teže povrede ljudskog organizma ili smrt”.

Obrad Vučković, nekadašnji komandant Bilećke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), ispričao je da je rezervna policija, kojom je komandovao Duka, između 20. i 22. maja 1992. došla da čuva liniju u selu Ravnice.

Dodao je da je ta jedinica, nakon dan ili dva, upućena na mostarsko ratište, gdje je bila oko mjesec dana, a potom je čuvala liniju u Ravnicama, sve do decembra 1992. godine.

On je izjavio da je Duka bio neprekidno na terenu, ali da ne može tvrditi da nikada nije otišao s položaja.

Dukin svjedok je bio i Krsto Savić, nekadašnji načelnik Centra službi bezbjednosti (CSB) Trebinje, koji je osuđen na 17 godina zatvora za zločin protiv čovječnosti zbog progona bošnjačkog i hrvatskog stanovništva s područja Nevesinja, Bileće, Gacka i Kalinovika. On je kazao da ga je kolega informisao da je paravojska privela ogroman broj ljudi u Stanicu policije u Bileći. Prema Saviću, muslimani su ostali zatvoreni između tri i pet mjeseci.

“Naša dužnost je obezbjeđenje tih vojnih obveznika koji su izolovani i da spriječimo paravojsku da im nanese neko zlo, da ih pobije”, izjavio je Savić, istaknuvši da ga je Vujović informisao da je jedan od zatvorenika umro od bolesti srca.

Zaštićeni svjedok je rekao da je optuženi Ilić pomagao Bošnjacima koji su bili zatvoreni u “starom zatvoru”.

“Donosio mu je da jede, cigare… Ne samo njemu, i dvojici komšija”, ispričao je Z-1, potvrdivši da se susreo s Ilićevom Odbranom u septembru prošle godine, jer mu je otac kazao da mu je Ilić “valjao” u zatvoru.

Z-1 je rekao da njegov otac nije tučen u zatvoru i da je izašao “bez ijedne ogrebotine”.

Zoran Vujović je kazao da je učestvovao u gašenju vatre u dijelu “starog zatvora”, te da je nakon toga primijetio Ilića, koji živi u blizini zatvora.

“Kad je ugašen požar, okupio se komšiluk. Bio je Željko među njima. Bio je nervozan, čak je i psovao, komentarisao kako su mu mogli pobiti porodicu”, izjavio je Vujović, dodavši da je Ilić s njim obilazio muslimane i raspitivao se jesu li svi dobro.30