Članak

Jević i ostali: Genocid ili policijski posao

24. Maja 2012.12:51
Za dvije godine suđenja, Tužilaštvo BiH je pokušalo dokazati da su Duško Jević, Mendeljev Đurić, Goran Marković i Neđo Ikonić počinili genocid učestvujući u prisilnom preseljenju bošnjačkog stanovništva i ubistvu više od 1.000 muškaraca u Kravici, dok Odbrana smatra da su obavljali legitimne policijske poslove.

This post is also available in: English (English)

Sudsko vijeće presudu će izreći 25. maja.

Tokom dokaznog postupka na suđenju četvorici bivših pripadnika Centra za obuku na Jahorini, koji je djelovao pri Specijalnoj brigadi policije Republike Srpske (RS), saslušano je više od 90 svjedoka, među kojima su neki preživjeli strijeljanje.

“Rafal je srezao. Počelo je pucati i čulo se zapomaganje, vika: ‘Ne pucaj!’ Od metaka i prašine bila je tama. (…) Kada je svanulo, pitali su ko ima ranjen, da se vuče u bolnicu. Izišlo ih je ne znam koliko. Onda su pitali: ‘Ima li zdravih da se uključe u našu vojsku?’ Ti zdravi su kamionom odvučeni, a ranjeni su strijeljani”, ispričao je zaštićeni svjedok S-111, koji je preživio strijeljanje u Kravici.

Prema optužnici, pripadnici Centra za obuku na Jahorini su, u večernjim satima 13. jula 1995. godine, zamijenili jedinicu koja je učestvovala u masovnom pogubljenju zarobljenika u Kravici, te u toku noći i narednog dana likvidirali između 100 i 150 preživjelih.

Svjedok S-119, kojem je Tužilaštvo dalo imunitet od krivičnog gonjenja, izjavio je da su Jević i Đurić bili kod skladišta u Kravici, ali da se ne sjeća da li je neko od komandnog kadra bio prisutan kada su strijeljani zarobljeni muškarci.

Jević je, prema kazivanju zaštićenog svjedoka S-102, postrojio vod koji je kasnije izvršio pogubljenje Srebreničana ispred Zadruge. On je precizirao da je drugooptuženog Đurića vidio u Potočarima kod autobusa, te u Kravici kada ih je rasporedio duž ceste.

U optužnici se navodi da je Jević bio komandant Centra za obuku, Đurić i Ikonić komandiri četa u ovoj jedinici, a Marković komandir jednog od vodova.

Prema Odbrani, Jević je bio rukovodilac nastavnog centra, a ne policijske jedinice, a Đurić nije imao komandnu funkciju.

Tokom suđenja, svjedoci su govorili i da su među pripadnicima Centra traženi dobrovoljci za takozvani “vod smrti”.

“Sjećam se da je bila noć i da je neko pitao: ‘Hoće li neko ubijati?’ Vidio sam da je otišlo četiri do pet ljudi, ali ne znam kuda”, rekao je svjedok Milorad Sarić.

U iskazu iz 2009. godine, svjedok Sarić je kazao da se njemu lično optuženi Marković obratio s pozivom za ubijanje. Međutim, tokom suđenja svjedok je rekao da je bila noć i da ne zna ko je tražio dobrovoljce.

Odbrana Markovića je pokušala dokazati da se optuženi za vrijeme boravka na terenu brinuo za hranu i smještaj, te probala osporiti izjavu svjedoka koji je naveo da je prilikom pretresa terena optuženi izdao naredbu za ubistvo jednog ranjenog muškarca.

Tokom suđenja bio je sporan i broj ubijenih u Kravici. Vještak Vedo Tuco, koji je sačinio nalaz i mišljenje u korist Tužilaštva BiH, kazao je da je do sada identifikovano 1.076 osoba u vezi s predmetom “Kravica”, dok je, prema mišljenju vještaka Odbrane Ljubiše Simića, taj broj dvostruko manji.

Bošnjaci iza trake

Nakon što su u julu 1995. godine srpske snage zauzele Srebrenicu, nekoliko hiljada žena, djece i muškaraca je pobjeglo u Potočare, u bazu UN-a. Istovremeno, približno 15.000 muškaraca je krenulo u pravcu Tuzle, koja je bila pod kontrolom Armije BiH (ABiH).

Prije napuštanja Potočara, održan je sastanak predstavnika bošnjačkog stanovništva, te tadašnjeg rukovodstva Vojske Republike Srpske (VRS) i Zaštitnih snaga Ujedinjenih nacija (UNPROFOR).
Svjedok Srbislav Davidović je kazao da su se na tom sastanku predstavnici bošnjačkog stanovništva izričito izjasnili da žele napustiti to područje.

“Mladić ih je pitao šta su odlučili, i mislim da je Ćamila rekla da žele da odu iz Srebrenice. On im je rekao nekoliko puta da mogu ostati i da će biti bezbjedni uz uslov da predaju oružje”, kazao je Davidović govoreći o Ratku Mladiću, tadašnjem komandantu VRS-a, kome se sudi u Haškom tribunalu za genocid u Srebrenici i druge zločine u BiH.

Budući da su izrazili želju da idu, osigurani su autobusi kojima su civili trebali biti prevezeni na područje Kladnja, koji je također bio pod kontrolom ABiH.

Prije ukrcavanja u autobuse, uslijedilo je razdvajanje muškaraca od žena i djece.

Svjedoci su govorili da su pripadnici Centra za obuku na Jahorini učestvovali u tom razdvajanju, kojim je, prema optužnici, rukovodio optuženi Đurić.

Svjedok Mile Janjić izjavio je da je “kod trake iza koje su stajali Bošnjaci vidio Đurića”.

Janjić je naveo da su pripadnici odreda s Jahorine bili postavljeni u špalir kroz koji su razdvajani muškarci od žena i djece, a jedan dio je išao kao pratnja autobusima.

Na zahtjev Odbrane Mendeljeva Đurića zvanog Mane, emitovan je video-snimak dešavanja u Potočarima 13. jula, na kojem Đurić govori holandskom oficiru iz sastava UNPROFOR-a da pošalje ljude “dole, da vide hoće li ići još neko”.

“Kada sam razgovarao sa Mikijem i Manetom, oni su mi naznačili da su nadležni za situaciju i da moramo osloboditi put radi transporta izbjeglica”, kazao je holandski pukovnik Eelco Koster.

Nekoliko svjedoka, uključujući pripadnike UNPROFOR-a, potvrdilo je da su odvojeni muškarci odbacivali dokumente i druge lične stvari, te da se dogodilo više ubistava u Potočarima, uključujući grupu od 15 do 20 muškaraca.

Svjedok Velomir Gajić kazao je da je Jević u Potočarima usmjeravao autobuse koji su vozili civile prema Kladnju, a da je, dok su išli prema Konjević Polju, vidio zarobljenike i nekoliko leševa.

“Na dijelu puta sreli smo komandira Neđu Milidragovića. Na poljani su bili zarobljenici i Duško je rekao da se ti ljudi pošalju autobusima kad naiđe”, ispričao je Gajić, koji je tada bio Jevićev vozač.

Sporadična ubistva

Svjedoci su rekli da su pripadnici Centra za obuku bili raspoređeni na putu Konjević Polje – Bratunac, gdje su im se predavali muškarci iz šume. Svjedoci Tužilaštva BiH su naveli da su se duž puta događala sporadična ubistva muškaraca, a svjedoci Odbrane su tvrdili da je na njih iz šume otvarana vatra.

Na putu su se, prema svjedočenjima, događala sporadična ubistva. Zaštićeni svjedok S-123 je ispričao da je ranjen jedan pripadnik iz jahorinske jedinice kada su muškarci iz šume bacili bombu, a potom se predali, ostavljajući na zemlji lovačku i automatsku pušku.

“Naišao je jedan i pitao: ‘Zašto ih ne ubijete? Čija je puška?’ Jedan od njih se javio i on je uzeo tu pušku i pucao mu u predjelu grudnog koša. Čovjek je odletio nazad, a noge su mu ostale. Na drugog zarobljenika je ispucao cijeli rafal”, prisjetio se svjedok i dodao da prilikom ubistva nije vidio nikoga od starješina, ali da smatra da su vjerovatno bili upoznati s tim.

Vještak Radovan Radinović sačinio je nalaz i mišljenje na zahtjev Odbrane, pojasnivši da su izdvajanje vojno sposobnih muškaraca u Potočarima i zarobljavanje lica koja su bila u proboju ka Tuzli bile legitimne aktivnosti po vojnim pravilima.

“Ne prihvatam da je bilo prisilnog premještanja civila od VRS-a. Postoji izjava oficira UN-a da je njihova odluka da se izmjeste civili iz Srebrenice”, rekao je Radinović.

Vojni posmatrač Joseph Kingori je kazao da su prvobitno snage UN-a ponudile da se izvede bošnjačko stanovništvo iz Srebrenice, dodavši da je general Ratko Mladić rekao da će on to obaviti.

Kingori je istaknuo da pripadnici Holandskog bataljona u sastavu UNPROFOR-a nisu aktivno učestvovali u evakuaciji stanovništva, već da su se brinuli za sigurnost.

Odbrana je tokom dokaznog postupka pokušala dokazati da su optuženi obavljali legitimne policijske poslove i da nisu mogli znati za plan pogubljenja muškaraca, prilikom čega su, prema Tužilaštvu, bili svjesni da će vojno sposobni muškarci biti pogubljeni.

Odbrana je uložila dokaze o snabdijevanju oružjem Srebrenice kao zaštićene zone Ujedinjenih nacija (UN), te nastojala dokazati da je kolona muškaraca koji su se kretali kroz šumu bila legitimni vojni cilj s obzirom da su u njenom sastavu bili pripadnici 28. divizije ABiH.

Vještak Richard Butler, kojeg je predložilo Tužilaštvo BiH, kazao je da zaštićena zona Srebrenica nije bila demilitarizovana, te da je 28. divizija ABiH bila legitimni cilj, i da procjene govore da “ima između 2.000 i 4.000 osoba koje su poginule a koje se dovode u vezu sa kolonom”.

Dokazni postupak Tužilaštva obilježilo je odustajanje većeg broja svjedoka od izjava koje su potpisali u istrazi. Tužilac im je predočavanjem iskaza nastojao “osvježiti pamćenje”, a u završnoj riječi prokomentarisao je da su se ti svjedoci bojali krivičnog gonjenja, kao i da se suđenje odvijalo u “vrijeme kulminacije napada na Tužilaštvo BiH”.

Obrazlažući zbog čega negiraju izjave date u istrazi, više svjedoka je navelo da su ih pripadnici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) navodili i prisiljavali da nešto kažu.

“Derao se: ‘Kako nisi vidio, morao si da vidiš.’ (…) Izmišljao sam jer više nisam znao šta da kažem. Samo sam molio Boga da se sve to završi”, rekao je Nebojša Aleksić.

Četvorici bivših pripadnika Centra za obuku na Jahorini suđenje je počelo u aprilu 2010. godine. Prema izvedenim dokazima, pripadnici Centra bili su lica iz BiH koja su u ljeto 1995. godine uhapšena u Srbiji i, nakon obuke na Jahorini, upućena na teren na područje Srebrenice.

Marija Taušan


This post is also available in: English (English)