Svjedok Odbrane Branimira Tešića ispričao je da su u julu 1995. godine policajcima iz Bratunca nadređeni naredili da ne prilaze objektima u kojima su se nalazili zarobljenici.
Saša Baričanin, koji je osuđen na 18 godina zatvora za zločine počinjene u sarajevskom naselju Grbavica, podnio je zahtjev za obnavljanje postupka smatrajući da je u julu 1992. bio civil, dok je Tužilaštvo BiH zatražilo odbijanje zahtjeva jer nijedna činjenica ne opravdava ovaj zahtjev.
Svjedočeći u svoju korist, optuženi Goran Maksimović je izjavio da za vrijeme boravka na terenu u zvorničkom selu Lokanj u julu 1992. godine nije izdavao nikakve naredbe niti je imao kontakt sa zarobljenicima.
Sretko Pavić, optužen za zločin počinjen u Prijedoru, ispričao je, svjedočeći u svoju korist, da je saznao kako je ubistvo porodice Čaušević, za što je on optužen, počinio zaštićeni svjedok u ovom postupku S-1.
Pavić je kazao da mu je ova saznanja prenio Zoran Dronjić, bivši pripadnik interventnog voda s kojim je u subotu razgovarao na auto-pijaci.
Svjedok Tužilaštva BiH ispričao je kako su u julu 1995. godine muškarci izdvojeni iz kolone Srebreničana, udarani i mučeni u školi u vlaseničkom selu Luke.
Svjedok Odbrane Ljubana Babića izjavio je da su predstavnici bošnjačkog stanovništva na području Bosanskog Novog tražili da se privremeno odsele zbog zabrinutosti za bezbjednost.
Svjedok Odbrane Sakiba Mahmuljina izjavio je da je u izvještajima koje su dobijali u Trećem korpusu Armije Bosne i Hercegovine (ABiH) bilo i pogrešnih informacija.
Svjedok Tužilaštva BiH je izjavio da je u oktobru 1992. godine doveden u školu u Orašje gdje je bio “standardni postupak tuče i maltretiranja”, te da su ostali zatvorenici svakodnevno išli na kopanje rovova.
Na suđenju za zločine u Zvorniku, svjedok Državnog tužilaštva kazao je da je vidio mrtva tijela upakovana u vojne vreće, koja su zakopana na mezarju “Ramin grob” u mjesnoj zajednici Glumina kod Zvornika.