Purić i ostali: Svjedok vidio “nabacana” tijela

Mirsad Kazija je rekao da je do 18. jula 1993. godine obavljao dužnost komandanta bataljona, a nakon toga je prešao na dužnost zamjenika komandanta brigade. On je kazao da je u septembru Ibrahim Purić bio komandant brigade, čije je sjedište bilo u Počulici, raspoređeno u tri kuće.

Ispričao je da je, zajedno s još nekoliko osoba, bio protiv dolaska Ibrahima Purića na poziciju komandanta, jer je smatrao da nije bio sposoban za vođenje takve jedinice.

“Razgovarao sam s njim ranije na području Počulice i vidio da taj čovjek ne može da vodi brigadu”, rekao je Kazija.

On je izjavio da je 22. decembra 1993. godine čuo da je izvršena akcija, ali da nije upoznat s vođenjem dejstava.

“Komandant Purić je bio komandant Taktičke grupe”, kazao je on.

Na upit Tužilaštva BiH da li mu je poznata osoba pod imenom Almir Sarajlić zvani Roki, svjedok je odgovorio da je 1993. godine čuo za njega, te da zna da je bio uhapšen od Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i da je dva puta ranjavan.

Kazija je naglasio da su neki vršili prevođenja osoba hrvatske nacionalnosti na druge teritorije, te da su to naplaćivali. On je rekao da je komandant brigade bio dužan da sprečava to prevođenje.

Jedne prilike, kako je opisao, Purić je tražio od Nijaza Sivre da mu dovede zarobljenike koji su bili u zatvoru, nakon čega ih je pustio.

Na upit Sivrine advokatice Lejle Čović da li je Sivro imao ikakve uloge u njihovom puštanju, Kazija je odgovorio da nije i da je Sivro bio protiv njihovog puštanja.

Ibrahim Purić je upitao svjedoka da li je nakon njegovog dolaska iko smijenjen, na šta je Kazija odgovorio da zna da je optuženi od komande korpusa tražio da budu smijenjena četiri lica, među kojima i svjedok. Dodao je da Purić nije radio šta je trebao i da nije podnosio izvještaje.

Purić je kazao da ovaj svjedok “i dan-danas ima nešto protiv njega”.

Za ubistva najmanje 12 vojnika HVO-a koji su se predali, kao i dvije žene hrvatske nacionalnosti, prilikom napada na Križančevo Selo, Šafradin i Dubravice kod Viteza 22. decembra 1993. godine, optuženi su Ibrahim Purić, Ibrahim Tarahija, Nijaz Sivro, Rušit Nurković, Almir Sarajlić zvani Roki, Sadik i Šaćir Omanović te Kasim Kavazović.

Prema optužnici, Purić je bio komandant 325. brdske brigade Armije Bosne i Hercegovine (ABiH), Tarahija komandant Trećeg bataljona ove jedinice, Sivro i Nurković pomoćnici komandanta, a ostala četvorica pripadnici ove brigade.

Druga svjedokinja Mara Krezić izjavila je da je u drugoj polovini 1993. godine živjela u Čajdražu blizu Zenice. Kako je opisala, zbog stalnih napada i straha obratila se komšiji jer je željela da se odseli. On ju je, kako je rekla, povezao sa Sarajlićem, kojeg su zvali Roki.

“Ja hoću da selim odatle, ne mogu više, prepadaju me, svaku noć dolaze na vrata”, kazala je Krezić, dodavši da joj je Roki rekao da mora biti sama i spremna kada dođe po nju.

“On je došao i da mu dadnem 300 maraka što će me prevesti”, izjavila je ona, objasnivši da je odlučila platiti još i za komšiju Zvonka i njegovu porodicu, koja nije imala novca.

Taj dan kada je trebala otići, kazala je, ispratile su je komšije, zbog čega joj je Roki psovao jer joj je rekao da mora biti sama.

Ona je kazala da su Zvonko i njegova porodica, zajedno s njom, Rokijem i još dvojicom mladića, krenuli preko Vjetrenice, a kada su prešli, oduzeto im je sve što su imali od odjeće i hrane, kao i 1.000 maraka koje je imala u torbici.

“Lančić, sat s ruke i prsten”, navela je ona, dodavši da je tražila da vrate barem odjeću koju je nosila sa sobom, na šta joj je Roki rekao da je “nosi đavo” i prijetio da će je ubiti. Napomenula je da ga je poznavala s Vrhovina i opisala gdje se nalazi njegova kuća.

“Znam ga, kod njegovog ćaće kopala kukruze”, izjavila je Krezić.

Optuženi Sarajlić je na današnjem ročištu kazao da je to mjesto koje je opisala Krezić udaljeno sedam ili osam kilometara od njegove kuće.

Treći svjedok Mirza Drago rekao je da je bio referent za operativne poslove brigade i da se nalazio u Kruščici do 11. novembra 1993. godine.

Izjavio je da je u tom periodu komandanat brigade bio Ibrahim Purić.

Posvjedočio je da je 22. decembra učestvovao u akciji s ciljem deblokade Starog Viteza i da je učestvovao u dijelu pripreme i crtanju karata za taj napad.

Kako je kazao, Treći bataljon je učestvovao s jednim svojim dijelom, a pravac napada je bio prema Siminom Selu. Na dan napada, njegov zadatak, zajedno s još nekoliko osoba, bio je da ide na istureno komandno mjesto (IKM), koje se, kako je rekao, nalazilo u “Rokijevoj kući”. Kazao je da misli da je s njim bio Ibrahim Tarahija.

“To je bila prva linija, znam da je iza te kuće bio napravljen zaklon”, rekao je svjedok, dodavši da se nije pucalo, a da su on i izvjesni Ibro i Šaćir krenuli prema zemunicama u kojima se nalazio HVO, gdje nisu zatekli nikoga. Kazao je da je uzeo pušku, municiju i dvije bombe, te se vratio nazad. Ponovo je krenuo zajedno s još jednom osobom, koja je ranjena. Svjedok je rekao da je vidio kretanja oko crkve koja se nalazila u blizini.

On je kazao da je sutradan na Grobčiću vidio desetine tijela, “nabacanih jedna preko drugih”, a da su na njima bile vidljive rane od metaka.

“Dobro se sjećam, jedan pogođen u glavu, glava otvorena”, rekao je svjedok.

Na upit Purićevog branioca Envera Baždara da li se može isključiti mogućnost da su ti ljudi strijeljani, svjedok je odgovorio da “ako gledamo samo položaj tijela, da”.

On je kazao da je, nekoliko godina kasnije, čuo priče da je nekoliko vojnika HVO-a bilo porobljeno i ubijeno.

Svjedok je objasnio da je čuo da kuća u kojoj su se nalazili jeste Rokijeva kuća, ali da je možda i od Đeme Sarajlića.

“Neko kaže da je Đemina, neko da je Rokijeva”, rekao je on, objasnivši da on nije iz tog mjesta i da nije mogao znati čija je kuća.

Svjedok je na karti pokazao gdje se tačno kuća nalazila, kao i zemunica u kojoj je bio smješten HVO, te objasnio kuda se protezala prva linija.

Nastavak suđenja je zakazan za 5. mart.