Karadžić: Muslimani u Bijeljini slavili Arkana kao divnog, dobrog i pažljivog

O broju muslimanskih žrtava, kojih je po presudi “najmanje 5.115”, Karadžić je rekao da on pretpostavlja da ih je, uključujući one u borbama, bilo 1.500-2.000.

“To nije izvela nijedna naša jedinica, nego grupice koje su sakupili onako”, kazao je Karadžić.

On je naveo da je Dražena Erdemovića, koji je priznao krivicu za strijeljanje 1.000 Muslimana, pitao “kako se to moglo kriti?”.

Erdemović mu je, kako je rekao, odgovorio da počinioci nisu o svom zlodjelu obavijestili ni svog komandanta.

Deseti diverzantski odred, čiji su članovi bili Erdemović i drugi vinovnici strijeljanja, bio je jedinica Glavnog štaba Vojske RS-a čiji je vrhovni komandant bio Karadžić.

Karadžić je potvrdio da ga je, 13. jula 1995, dva dana nakon pada Srebrenice, njegov povjerenik Miroslav Deronjić obavijestio da ima već 2.000 zarobljenika.

Sugerisao je, međutim, da je mislio da će oni biti brzo razmijenjeni.

“Ni s kim iz vojske u Srebrenici nisam imao kontakt”, rekao je Karadžić.

Presudom je utvrđeno da je Karadžić tada kazao Deronjiću da “sva roba mora biti u skladištima do sutra u podne”.

Tako je, po presudi, naredio da zarobljenici budu prebačeni u Zvornik i pobijeni, što se i desilo.

Karadžić je tvrdio i da je u aprilu 1996. naredio vojnom tužiocu da ispita šta se desilo u Srebrenici.

“On mi je rekao da tamo niko ništa ne zna i neće da zna”.

Karadžić je ponovio da nigdje u BiH Srbi nisu prvi napali i da im je rat bio nametnut nelegalnom secesijom BiH kojoj su se protivili.

Pobijao je i da je cilj vođstva RS-a bilo nasilno razdvajanje Srba od Muslimana i Hrvata, te podvukao da “nikakvih zločinačkih planova nije bilo”.

“Moja namjera nije bila da odvojimo stanovništvo, nego administrativna naselja, da ne smetamo jedni drugima i ne stvaramo tenzije.”

“Najveći pokolji i sudari”, po Karadžiću, desili su se i u mjestima gdje je zaustavljeno formiranje odvojenih opština za Srbe i nesrbe – Zvorniku, Foči, Vlasenici, Prijedoru.

Po presudi, srpske snage su u tim i drugim opštinama nasilno preuzele vlast, s proljeća 1992. godine, i zločinima protjerale desetine hiljada Muslimana i Hrvata.

Kako je tvrdio Karadžić, Muslimani iz Bijeljine su “slavili” Željka Ražnatovića Arkana zato što je zauzeo grad i “prekinuo njihove patnje”. Govorili su da je Ražnatović “divan, dobar i pažljiv prema njima”.

Ražnatovića je Haški tribunal optužio za zločine u Hrvatskoj i BiH.

Negirajući da je kriv za terorisanje Sarajeva za koje je osuđen, Karadžić je tvrdio da “ne bi ništa od Sarajeva ostalo” da je istina da je samo s jednog položaja VRS-a bilo ispaljeno “30.000-40.000 projektila”, kao što su rekli tužioci.

Ponovo je opovrgavao i da je VRS ispalila granatu koja je, 5. februara 1994, na pijaci Markale ubila 67, a ranila 140 građana.

“Na praznoj pijaci, na kojoj nije bilo ništa na tezgama, bilo je 500 ljudi. Kako je to moguće? Kako je moguće da među poginulima nije nijedan prodavac?”, pitao se on.

Ponovio je da su se Srbi u Sarajevu “samo branili”, a da su “Muslimani svoj narod izložili ogromnim patnjama, čekajući stranu intervenciju”.

Rat u BiH je, po Karadžiću, bio vođen “ne da ostvarimo RS – svijet je RS priznao prije rata, nego da Srbi budu obespravljeni”.

“Jedino Srbi nisu izgubili rat u BiH – nisu imali drugog cilja do stvaranja republike”, zaključio je Karadžić.

Haški tribunal je Karadžića (72), 24. marta 2016, proglasio krivim za genocid u Srebrenici; progon Muslimana i Hrvata širom BiH; terorisanje stanovništva Sarajeva dugotrajnim granatiranjem i snajperisanjem i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce, 1992–1995.

Ti zločini bili su počinjeni, po presudi, u okviru četiri udružena zločinačka poduhvata.

Karadžić se na presudu žalio kao na nepravičnu i zatražio je novo suđenje.

U svojoj žalbi tužioci su tražili da pored Srebrenice Karadžić bude proglašen krivim za genocid u još sedam opština u BiH, te da mu kazna bude pooštrena na doživotni zatvor.