Mjesecima bez uslova za higijenu

Alija Bidimlić, bivši pripadnik Armije BiH (ABiH) u Mostaru, ispričao je da su ga vojnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) priveli 15. maja 1993., nakon čega je odveden na ispitivanje u zgradu MUP-a, a potom u Ljubuški.

“Bio je to stari, austrijski zatvor. Mene su zatvorili u sobu broj sedam. Tamo je već bila nekolicina pripadnika Armije BiH, te novinari mostarskog ratnog studija. U toj maloj prostoriji nas je bilo 17”, kazao je svjedok.

On je istakao kako je ćelija bila pretrpana te da su ljudi spavali na betonu, bez prekrivača. Prema njegovoj procjeni, u ljubuškom zatvoru tada je bilo oko 200 zatočenika.

Bidimlić je rekao kako su zatočenici puštani u dvorište svakog jutra, te da su tamo, tokom njegovog “prvog boravka”, imali dva obroka dnevno, dovoljno vode za higijenu, i mogli su nesmetano koristiti toalet.

On je dodao kako je nakon 5. juna 1993. godine premještan u nekoliko objekata, među kojima su Heliodrom u Mostaru i Dretelj kod Čapljine. U Ljubuški je vraćen krajem septembra.

“Drugi boravak je bio sasvim drugačiji (…) Doveden sam u istu sobu – broj sedam. Ista soba, ali drugi ljudi. Bilo je gore nego u Dretelju. Imali smo jedan obrok dnevno… I mlađi od mene su padali u nesvijest. U sobi se nismo mogli ispružiti. Vode nije bilo, narednih se mjeseci nikada nisam ni okupao. Nas su u grupama slali u WC… I samo su govorili: ‘Brže, brže’… To ‘brže’ je i danas u mojim ušima”, prisjetio se Bidimlić.

On je kazao da tokom boravka nije bio zlostavljan, ali da je čuo kako su drugi zatočenici bili izloženi maltretiranju i zlostavljanju.

“Rudi Jozelić je svakog dana tučen na sve moguće načine. On je bio pilot koji je iz JNA prešao u ABiH… Ni danas ne shvatam da je toliko udaraca podnio i da je ostao normalan”, izjavio je svjedok Optužbe.

Za zločine počinjene u Ljubuškom, Tužilaštvo BiH tereti Ivicu Kraljevića, Matu Jelčića, Slavka Skendera, Stojana Odaka, Vicu Bebeka, Vinka Radišića i Dragana Miloša.

Prema optužnici, Kraljević, Jelčić i Skender su u različitim periodima od septembra 1993. do marta 1994. godine bili upravnici Vojno-istražnog zatvora (VIZ), koji se nalazio u zgradi policije u Ljubuškom i u kojem je bilo zatvoreno preko 100 osoba bošnjačke nacionalnosti s područja općina Maglaj, Žepče, Mostar, Livno, Stolac i Jablanica te drugih mjesta.

Oni su optuženi da su zarobljene civile i ratne zarobljenike držali u neuslovnim prostorijama, da su dozvoljavali njihovo maltretiranje, davali im vrlo malo hrane, te ih odvodili na prinudne radove. Odak, Bebek, Radišić i Miloš optuženi su da su kao stražari učestvovali u zlostavljanju.

Drugi svjedok Optužbe na današnjem ročištu, Mufid Kajtaz, rekao je da je u septembru 1993. godine iz zatočeništva u Heliodromu prebačen u zatvor u Ljubuškom.

“Na ulasku me je prepoznao stražar kojem sam znao prezime – Miloš. Sjećam se da smo krenuli ka podrumu, ali on se predomislio na pola stepeništa te nas trojicu odveo gore, u ćeliju. Dobili smo madrac i čaršafe. Drugi to nisu imali”, kazao je Kajtaz.

On je napomenuo da tokom boravka u zatvoru u Ljubuškom nikada nije bio zlostavljan, a da je dva puta vidio kako su drugi zatočenici udarani u dvorištu.

“Jedan dan s nama je bio Rudi, kojeg je jedan stražar natjerao da glumi avion. Stražaru se nije svidjelo kako je Rudi ‘sletio’. Lopatom ga je udario… Vidio sam intenzitet tog udarca… Lopata je bila slomljena”, rekao je svjedok.

Govoreći o uslovima boravka u ljubuškom zatvoru, svjedok je kroz suze kazao da se tada nije okupao, kako pretpostavlja, sve do februara 1994. godine.

“Sjećam se da je bio snijeg, što je netipično za Ljubuški… Kupali smo se u dvorištu. Zadnji upravnik, Skender, nam je omogućio toplu vodu”, rekao je svjedok, dodavši kako je “posljednji upravnik” zatvora u Ljubuškom, osim tople vode, omogućio i više kruha.

“Na samom odlasku iz logora pružio sam ruku Skenderu i zahvalio mu se za vruću vodu”, izjavio je Kajtaz te naglasio kako je iz logora pušten 19. marta 1994. godine.

Naredna dva svjedoka bit će saslušana na ročištu zakazanom za 17. decembar.