Karadžić: Pogibije na Žuči

Trifunović je izjavio da se njegova jedinica VRS-a, sačinjena od mještana Vogošće, isključivo branila od napada Armije BiH (ABiH) iz Sarajeva. Rekao je i da je poštovana naredba komande da se civili ne uzimaju za metu, u skladu sa Ženevskim konvencijama.

Prema riječima svjedoka, Vogošćanska brigada i njena artiljerija najviše su bile angažovane u borbama za strateško brdo Žuč, dok je Prvi korpus ABiH “očajnički nastojao da se probije iz grada”. Trifunović je posvjedočio i da nikada nije ometao ni zaustavljao humanitarne konvoje.

Karadžić, bivši predsjednik Republike Srpske i vrhovni komandant njene vojske, optužen je za teror nad civilima u Sarajevu artiljerijskim i snajperskim napadima. Haško tužilaštvo ga tereti i za genocid, progon Bošnjaka i Hrvata i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce.

U unakrsnom ispitivanju, tužiteljka Ann Sutherland je Trifunoviću pokazala dokaze da su, po njegovom naređenju, zarobljeni Bošnjaci bili korišćeni za kopanje rovova.

Tužiteljka je u sudnici prikazala Trifunovićev zahtjev iz septembra 1992. da mu iz zatvora poznatog kao “Planjina kuća” budu poslati zarobljenici, kao i kasnije izvještaje upravnika zatvora po kojim su neki od Bošnjaka na Žuči poginuli i ranjeni. Ne osporavajući istinitost tih dokumenata i potvrđujući da su zarobljenici poginuli, Trifunović je, međutim, negirao da su njegove snage zarobljene Bošnjake izlagale kao “živi štit”.

“Odgovorno tvrdim da nikada u tu svrhu nisu korišteni, nego isključivo za utvrđivanje položaja”, rekao je svjedok, dodavši da su isti posao radili i srpski vojnici.

Na pitanje tužiteljke zna li da je upotreba zarobljenika suprotna Ženevskim konvencijama, Trifunović je odgovorio: “Mi smo imali naredbu ministra odbrane da se mogu upotrijebiti ako nisu izloženi opasnosti. Smatrali smo da nisu bili izloženi opasnosti, jer su svuda bili s nama.”

“Kako nisu bili izloženi opasnosti, kad su ginuli i bili ranjeni?”, upitala je tužiteljica Sutherland, na šta je svjedok ponovio: “Bili su s nama, zajedno smo bili izloženi opasnosti.”

Prije Trifunovića, o zlostavljanju i ubistvima Srba u Sarajevu u proljeće i ljeto 1992. svjedočila je Željka Malinović, bivša medicinska sestra u dispanzeru u naselju Otoka.

Malinović je izjavila da su njenog oca “muslimanske snage” uhapsile u junu 1992. i da je od teških povreda umro u novembru te godine u zatvoru u kasarni “Viktor Bubanj”. Po ekshumaciji 1996., utvrđeno je da su mu bile polomljene obje noge i više rebara.

Svjedokinja je ustvrdila i da su, sredinom aprila 1992., 17-godišnjem Slaviši Kravljači pripadnici “muslimanskih snaga” zabijali eksere pod nokte, a zatim ga izveli na trg, gdje ga je gomila, u kojoj su bile i njene komšije, kamenovala. U unakrsnom ispitivanju, svjedokinja je kazala da je za zlostavljanje Kravljače samo čula.

Predsjedavajući sudija O-Gon Kwon rekao je optuženom Karadžiću, nakon što je Malinović izašla iz sudnice, da se Vijeće “muči da shvati u čemu je relevantnost njenog svjedočenja”.

Karadžić je odgovorio da je svrha iskaza bila da pokaže “šta nas je natjeralo da četiri godine branimo svoja naselja”.

Suđenje Karadžiću biće nastavljeno 27. novembra.