Svjedokinja TS-10 je izjavila da je sa ostalima bila sprovedena u “‘Trnopolje’, koje je bilo ograđeno žicom” i odakle su nakon izvjesnog vremena odvedeni u selo Ćela i smješteni u prazne kuće. Izbrojala je, kako je rekla, 27 autobusa sa muškarcima koji su išli prema Tomašici. U Ćeli, kazala je, nisu imali šta da jedu, pa su ih pustili kući.
Prisjetila se svjedokinja kako je u julu 1992. radila u polju sa svekrom, te da je pri povratku kući ispred kapije vidjela trojicu naoružanih ljudi u policijskim uniformama, koji su ukućane izveli u dvorište.
Prema njenim riječima, prvo je u kuću ušao jedan policajac sa svekrom da donese svoj pištolj, za koji je imao dozvolu, nakon čega se čuo pucanj i svjedokinja je mislila da je svekar ubijen.
“Kada se on vratio, uveli su mene u kuću. Bacili su me na krevet. Nisam imala snage da se opirem, bila sam paralizovana. Potom je ušao drugi. Silovali su me”, ispričala je svjedokinja.
Dodala je kako su joj djeca ispričala da je treći policajac sve vrijeme držao oružje upereno u njih napolju i kako je poslije došao vojni policajac, koji je rekao da zna šta se desilo, te je pozvao da dođe na punkt i to ispriča.
Svjedokinja je rekla kako to nije smjela da uradi, jer je imala osjećaj da je sve rađeno po naređenju. Dodala je da nakon svega trpi fizičke i psihičke zdravstvene posljedice.
Za zlostavljanja, mučenja i ubistva u “Trnopolju” optuženi su Slavko Puhalić, Dragan Škrbić i Rajko Damjanović, kome se sudi i za zločine u logoru “Keraterm”.
Na pitanje Škrbićevog branioca Savana Zeca zašto je ranije u izjavi kazala da joj je vojni policajac rekao da može uvijek doći i tražiti da prepozna čovjeka koji joj je to uradio, ona je odgovorila da nijedna žena ne bi otišla na vojni punkt.
Svjedok Ćamil Derkić je ispričao kako su grupe ljudi krenule u zbjegovima prema šumi, a da su se oni premjestili u sklonište druge kuće, odakle ih je srpska vojska istjerala.
“Nosio sam kćerku od šest mjeseci u naručju, supruga je vodila sina od tri godine za ruku. Kada smo došli na autobusku stanicu, odvajali su žene i djecu desno, nas lijevo. Kada sam krenuo da predam kćerku ženi, dobio sam udarac u potiljak i pao sam u nesvijest”, ispričao je svjedok.
Naveo je kako je čuo da je jedan vojnik rekao drugom: “Ne muči se s njim, ubij ga”, a da je Mehmed Kulašić zamolio da ga ne biju jer ima dvoje djece, poslije čega su mu psovali.
Derkić je rekao kako je odatle odveden u “Keraterm”, gdje su počele njegove muke, a odatle u “Omarsku”, gdje je ispitivan i udaran, zbog čega su mu oštećeni bubrezi. Nakon “Omarske” je 3. augusta prebačen na “Manjaču”, gdje su noć proveli u autobusima pri temperaturi od 30 stepeni, kada su ljude izvodili i ubijali, te je završio u “Trnopolju”.
Derkić je rekao kako je upravnik logora bio Slobodan Kuruzović i kako je prvo jutro pri njegovom dolasku prišao logorašima do ograde.
“Nemojte slučajno da vi s karticom Međunarodnog Crvenog krsta stanete u red za konvoj. Ko to uradi, ja ću ga lično ubiti”, kazao je svjedok i dodao kako je 21. augusta otišao “konvoj” prema Korićanskim stijenama.
Ispričao je svjedok kako ga je u logoru posjetio Mladen Mitrović, koji mu je donio hljeb. Naveo je kako je s terase nekoliko dana poslije gledao kako Mitrović vodi grupu od pet civila iz Kureva prema magacinu, nakon čega je čuo rafale i da se civili nisu vratili. Svjedok je ispričao kako je u oktobru izašao iz logora.
Na pitanje advokata Zeca o postojanju Kriznog štaba u Kozarcu i dogovorima s vlastima u Prijedoru, svjedok je rekao da to prvi put čuje.
Suđenje se nastavlja 28. oktobra.
