Taranjac i ostali: “Ne trebaš ih ljubiti, nećeš ih više vidjeti”

Svjedok S-12 ispričao je kako se s bratom i ocem skrivao po šumama nakon što je vojska 20. jula 1992. došla u njihov zaselak Sredice, u kojem su, kako je čuo, ubijeni muškarci koji nisu pobjegli.

Naveo je da je u šumi bio veliki broj ljudi koji su s tog područja namjeravali otići prema Bihaću, ali da su poslije nekoliko dana hodanja, misleći da se radi o hrvatskim kućama, izašli na čistinu.

“Bio je čovjek s puškomitraljezom, debeo, nizak. Spuštaju se drugi ljudi s puškama i opkoljavaju nas”, prisjetio se S-12, koji je tada imao 14 godina.

Kako je naveo, prebačeni su u Dom ili kafanu u Miskoj Glavi, gdje su ih popisali spominjući broj od 116 ljudi. Ispričao je da su u tom objektu neki ljudi izvođeni na sprat i da se čulo kako ih tuku, a da je 15-ak odvedeno i da su, kako je poslije saznao, pobijeni.

Svjedok je rekao da su potom prebačeni na stadion u Ljubiji, gdje ih je dočekao špalir vojnika, koji su ih tukli.

“Imali su pripremljen alat da nas tuku… Sjećam se Kekić Nurudina. Bila mu je crvena glava i kosa od krvi”, kazao je S-12.

Naveo je da je ubijeno sedam do osam ljudi, te je opisao vojnika koji je ubio trojicu koja su stajala u njegovoj blizini.

Rekao je da su prozvali 16 maloljetnika, kao i neke starije, da stanu uz žicu, a da je njegov otac zamolio vojnika da poljubi njega i brata.

“Pitao je: ‘Mogu li poljubiti djecu zadnji put, znam da ih više neću vidjeti?’”, prisjetio se svjedok i dodao da je vojnik udario oca kundakom, raskrvavivši mu lice.

Kazao je da je s bratom i drugima bio zatvoren u svlačionici i da je čuo kada su autobusom odvezeni muškarci koji su ostali. Poslije su saznali da je njihov otac s drugima ubijen na kopu rudnika. Dodao je da su oni nekoliko dana proveli u svlačionici i da su zlostavljani, a potom odvedeni u logor “Trnopolje”.

Na pitanja Tatjane Savić, braniteljice Milorada Obradovića, o vojniku kojeg je vidio da puca na stadionu, svjedok je rekao da je bio u zelenoj jakni i farmerkama, te da pretpostavlja da je to bila osoba koju je vidio kada su 1990. vođeni u obilazak kasarne u Prijedoru.

Slobodan Taranjac, Miodrag Glušac, Ranko Babić, Ranko Došenović, Zdravko Panić, Trivo Vukić, Milan Vukić, Slobodan Knežević i Milorad Obradović optuženi su za učešće u nezakonitom zarobljavanju i zatvaranju 120 muškaraca – u Domu u Miskoj Glavi, a potom i na stadionu u Ljubiji – te njihovom mučenju i ubistvima počinjenim krajem jula 1992. godine.

Svjedok S-20 svjedočio je o istim događajima kao i S-12, opisujući bijeg s ocem i bratom iz Sredica, skrivanje po šumi, zarobljavanje i odvođenje u objekat u Miskoj Glavi. Prisjetio se kako su u jednom trenutku tražili da izađe deset momaka iz Rizvanovića i da su, kad je falio jedan, zaprijetili da će ubiti djecu.

“Onda je ustao komšija Suad Kekić, okrenuo se prema nama i rekao: ‘Ja sad odoh da ubiju mene, da ne ubiju vas’”, kazao je S-20, koji je tada imao 16 godina, dodavši da je poslije čuo da su oni ekshumirani kod Bosanskog Novog.

Govorio je o premlaćivanju i ubistvima ljudi na stadionu u Ljubiji, gdje su prebačeni.

“Jedan, ošišan na ćelavo, pucao je Hari Petrovcu u potiljak. Frcio je komad lobanje ispred naših nogu…”, naveo je S-20.

On je takođe ispričao kako je njegov otac molio da poljubi njega i brata kad su ih izdvojili, te kako ga je vojnik udario puškom u usta.

“Ne trebaš ih ljubiti, nećeš ih više vidjeti”, prisjetio se svjedok riječi vojnika.

Dodao je da su tokom boravka u svlačionici bili izvođeni i udarani, te da im nisu dali vode. Rekao je da su poslije odvedeni u “Trnopolje”, a da su posmrtni ostaci njegovog oca i drugih pronađeni u masovnoj grobnici.

Suđenje se nastavlja 13. novembra.