“Nalazi se na ovom spisku, i još ga nisam našao”, kaže on novinarima Detektora.

Dodaje i da je oko polovine osoba sa spomen-obilježja ukopano, dok se za ostalim još uvijek traga.

“Rastao sam u sistemu u kojem nisam vjerovao da se može to dogoditi, da se fašizam može desiti na 9. maj, kad i je proglašena pobjeda nad fašizmom”, govori on.

Golić pojašnjava da je krajem aprila 1992. godine bošnjačkom stanovništvu u selu između Konjević-Polja i Bratunca postavljen ultimatum i da su morali predati oružje. Ali selo je svejedno napadnuto u maju, kada je, prema njegovim riječima, 68 osoba strijeljano.

Toga dana zadesio se kod zeta kada su oko šest sati krenuli transporteri iz Bratunca, dok se oko sela čula paljba.

“Ljudi su gonjeni u zbjeg. Kao hajka na životinje”, objašnjava Golić i pokazuje na mjesto gdje je nekada bio tržni centar.

On je tu došao sa oko 20 ljudi, jer je bio istjeran iz zemunice u kojoj se krio. Dodaje da su ljudi već bili ubijani, ali da on to nije znao jer se krio.

Golić novinarima pokazuje u pravcu mjesta gdje je on bio doveden i gdje je strijeljano više od 20 ljudi.

“Mene su izveli iz stroja, iz tog stroja za strijeljanje, Talović Almaza i Ibišević Seida. Nas trojicu. I bili su izveli i Dževada Ibiševića – njega su vratili u stroj pošto je rekao neki Makedoncu, kaže: ‘Ne može, komandire, samo mogu trojica.’ I nas smo trojica odvezeni u Bratunac odatle, a ovi su tu pobijeni na licu mjesta”, govori on.

“Prije nas su ubijali tu pored tržnog centra i ovdje, i nosili. Zaduže dvojicu ljudi da nose u rijeku da bace mrtvoga, i ubiju i tu dvojicu, pa se vrate pa ponovo opet nose drugi, i tako da su namirili na 68”, priča Golić.

Njegov otac Šerif nije htio ići od kuće i ubijen je u Glogovoj. Posmrtne ostatke nikada nije pronašao.

“Faktički, ja nemam oca. I da vam kažem, a da ne počnem plakati, najveća sreća bi mi bila da nađem oca, da ga ukopam. Mislim da se to neće desiti, ali eto zamislite kad čovjek može da želi da nađe mrtvog svog. Pitam se nekada da li sam normalan”, govori Golić kroz suze.

Nada se da će, ukoliko ga on ne pronađe za svog života, to učiniti njegova djeca.

Golić je 9. maja 1992. bio pretučen i zatvoren u Osnovnu školu “Vuk Karadžić” u Bratuncu, dok je u večernjim satima odveden na lokaciju gdje se nalazio njegov pištolj kako bi ga predao, ali tada je pobjegao skočivši u provaliju. Mjesec dana je proveo u Konjević-Polju, gdje ga je stanovništvo liječilo jer je imao slomljena rebra.

Njegova tada devetogodišnja kćerka je nestala kada je stanovništvo krenulo za Blječevu. Provela je tri noći i tri dana u šumi. Golić se tada uputio prema Blječevi, gdje je pronašao kćerku.

U danima od 9. maja, kaže Golić, Glogova je više puta paljena.

“Ovdje nije ostao kokošinjac čitav. Sve se rušilo. Računalo se da se nikad više ne vratimo u ovaj kraj. Ne znam otkud narodu hrabrost i volja da se vrati, i ja sam među njima krenuo. I dan-danas se pitam da li sam napravio tu grešku svog života što sam krenuo u taj povratak”, kaže on i dodaje da su prvi dolasci u Glogovu bili veoma bolni za njega.

Ubistva i paljenje Glogove

Među kućama koje su 9. maja zapaljene u Glogovoj bile su i one što su se nalazile na imanju povratnika Sulejmana Ibrahimovića. Kuća koju je izgradio nakon rata nalazi se u blizini spomen-obilježja, pored temelja starog imanja.

Novinari Detektora zatiču Ibrahimovića kako obavlja poljoprivredne poslove dok se oko njega igraju tri jarića. Uz širok osmijeh u lijepo uređenoj bašti, pojašnjava kako ima još i ovce, kokoši, psa, te se bavi i pčelarstvom.

Ibrahimović kaže da je prije rata tu imao nekoliko kuća, stolariju i držao privatno proizvodno preduzeće. Tokom rata sve je zapaljeno.

“Naredili su čovjeku koji je – to se zna već javno – Neziru Omeroviću i njegovom sinu da zapali moju kuću koja je ovdje bila. Oni to nisu htjeli uraditi. Oni su ih ubili ovdje na putu do asfalta”, prepričava on šta je čuo od svojih snaha i supruge, koje su bile tada u selu.

Ibrahimović je selo napustio 2. maja 1992. godine. Prisjeća se kako su mu jednog dana došli policajci i pitali ga za sinove. Nakon što im je rekao da su pobjegli u šumu, Ibrahimoviću su kazali da ima 24 sata da dovede sinove da predaju oružje.

“Ujutro sam ustao, žena napravila kafu da popijemo. I ne pije se kafa toliko niti je insan željan toga. Dolazi čovjek i kaže meni: ‘Rekli su ti da što brže odavde ideš.’ Nikome nije zgodno odavde iz svoga mjesta krenuti a ostaviti žene i djecu, snahe sa unučadima, ženu… Koji nisu otišli, pobijeni su bili”, govori on tihim glasom.

Tog dana otišao je iz sela u kojem je živio punih 40 godina.

Supruga, koja je umrla 2000. godine, snahe i unučad su s drugim stanovništvom protjerani iz sela, a on je saznao gdje su tek nakon tri mjeseca. Snaha mu je pričala da su, kada je bio napad, pitali: “Ima li ko Suljin da ga zakoljemo?”

Kada je Ibrahimović nakon rata došao da vidi svoje imanje, gotovo da ga nije mogao ni prepoznati. Na njegovoj zemlji nalazile su se izbjegličke kućice, a on se morao predstaviti kao nekadašnji vlasnik.

“Ovdje je bilo pet-šest kuća na ovom mom dijelu. Sve su zidove ove izobarali i stavljali pod one kućice. Mene žena pita: ‘Gdje ti je kuća stara?’ Rekoh: ‘Pa ne znam, nema zidova’”, kaže Ibrahimović, koji je s drugom suprugom Hamidom na toj lokaciji izgradio novu kuću.

Sva njegova djeca žive u inostranstvu. Iako je tokom rata izgubio brata, bratiće i trojicu unuka od brata, on se vratio u Glogovu, jer osjeća da tu treba biti.

“Ovo je moja očevina”, kaže on.

Jedna presuda za stravičan zločin 

U presudama Haškog tribunala koje je Detektor analizirao u “Bazi sudski utvrđenih činjenica o ratu u BiH” konstatovano je da su pripadnici vojnih snaga iz Bratunca, policije, Jugoslovenske narodne armije (JNA) i paravojnih snaga u jutarnjim satima 9. maja opkolili Glogovu, ušli u selo i ubili oko 65 Bošnjaka. Mještani su ubijani ispred svojih kuća, na glavnoj cesti blizu mjesta gdje su okupljani, kod pijace, kao i na obali rijeke. Na kraju napada znatan dio Glogove je sravnjen sa zemljom, a u selu nije ostao nijedan Bošnjak.

Haški tribunal je osudio Miroslava Deronjića, bivšeg predsjednika bratunačkog Kriznog štaba, na deset godina zatvora zbog zločina počinjenih u Glogovi u maju 1992., kada je ubijeno više od 60 Bošnjaka. Zločini u Glogovoj obuhvaćeni su i presudama Radovanu Karadžiću, nekadašnjem predsjedniku Republike Srpske, te Momčilu Krajišniku, nekadašnjem predsjedniku Skupštine Republike Srpske.

Za zločine u Glogovoj sudilo se u Sudu BiH Najdanu Mlađenoviću, ali je oslobođen optužbi. Nekoliko tačaka kojima se teretio za zločine počinjene 9. maja 1992. u Glogovoj odbijeno je, a Mlađenović je u konačnici osuđen na tri i po godine zbog uništavanja imovine 3. maja 1992. u Hranči. Njemu se sudilo sa Savom Živkovićem, koji je oslobođen svih optužbi.

Svaki 9. maj je veoma emotivan za Golića, a kroz godine mu se narušilo i zdravlje. Kaže da je pred razgovor s novinarima Detektora popio tabletu za smirenje, ali da mu se čini kako ona ne djeluje. Veoma je bitno za njega da se o ovom zločinu govori, jer ljudi umiru i više neće imati ko da priča o tome.

“Ja sebi ne vjerujem šta sam preživio… Vjerovatno me još dragi Bog drži da možda i ukopam, da nađem, faktički da se obradujem mrtvom ocu”, dodaje on.