Rašid Malićbegović, pripadnik Armije BiH, ispričao je kako je Hrvatsko vijeće obrane (HVO) krajem juna 1993. godine preuzelo potpunu kontrolu nad Žepčem i pozvalo pripadnike Armije da se predaju.
Malićbegović je s ranjenom suprugom i sinom te maloljetnom kćerkom došao do zgrade Uprave “Nove trgovine”, koja je bila mjesto predaje. Kako je ispričao, tu je bilo više od 4.000 ljudi, koji su upućeni od Vojne policije HVO-a u Silos. Do ulaza ih je dočekao špalir u kom su bili optuženi.
“Za vrijeme kretanja, počela su maltretiranja… psovke… oboriš glavu, ne smiješ dignuti, ideš i slušaš”, opisao je svjedok.
To je, kako je kazao, bio prvi logor za građane Žepča, koji su pretreseni, te su im oduzeti nakit i novac. Narednog dana započelo je razdvajanje muškaraca od porodica, te je svjedok prebačen u školu u Perkovićima, gdje je zatekao veću grupu zatvorenika u fiskulturnoj sali. Hrana i piće u ovom objektu bili su vrlo oskudni, naveo je.
“Urinirali smo u limenoj kanti u ćošku… Zamislite, ljudi se ne kupaju, uriniraju u ćošku. Vruće je, i zamislite miris..”, prisjetio se.
U Perkovićima nije izvođen na ispitivanje, ali je premlaćivanje bilo svakodnevno. Naveo je po imenu i prezimenu nekoliko zarobljenika koji su premlaćeni. Nakon tri dana boravka, odveden je s grupom ljudi koji su bili radno sposobni na kopanje tranšeja i bili su izloženi opasnosti. Na radove su, kazao je, odvođeni i dovođeni kao brojevi.
Za zločine u Žepču sudi se nekadašnjim pripadnicima Vojne policije Alojzu Vrbiću, Marinku Martiću i Franji Joziću te Ivi Mrkonjiću, koji je optužen u svojstvu načelnika policije u Žepču.
Nakon 15 dana je premješten u Osnovnu školu “Rade Kondić”, u kojoj su bili pripadnici 319. brdske brigade. Do 110 ljudi je boravilo, rekao je, kao i da je hrane i vode bilo povremeno. Prema njegovim riječima, od ukupno 12 toaleta, koliko škola ima, izvođeni su vani na kanal, načigled svih kako bi vršili nuždu.
“To je smišljen postupak poniženja”, rekao je svjedok, koji je naveo da su vođeni na kopanje i u živi štit.
Nakon pet dana, kako je ispričao, prozvan je i s Jozićem zvanim Čovo, zamjenikom Luke Babića, zapovjednika Vojne policije HVO-a, sjeo je u vozilo u kom je prebačen u Silos. Svjedok je opisao da je maltretiran pod izgovorom da je “palio crkve”, a da su tada bili prisutni Vrbić, Jozić i Martić.
Optuženi Jozić i Martić su ga udarali sa strane leđa i donjim ekstremitetima, kazao je svjedok, kao i da nisu imali mjere i da se nisu obazirali na njegove pozive u pomoć. Naveo je da je izgubio svijest i da mu je zglob iskočio. Sutradan kada se probudio, ispričao je, vidio je da leži u nepoznatom prostoru, s nepoznatim ljudima, u zloglasnoj “Šestici”, u kojoj su boravili svi pripadnici “Zelenih beretki”.
“Ja sam, uvaženi sude, pretučen do smrti. Ne znam kako sam živ ostao. Sedam dana nisam mogao mrdnuti nijednim dijelom tijela. Svaki put kad je policajac otvarao vrata, a otvarao je i pitao treba li medicinska pomoć. Ja sam rekao da trebam, ali nikada nisam dobio medicinsku pomoć”, kazao je svjedok.
Za zloglasnu “Šesticu” naveo je da je bila kazamat, da su uslovi bili nečovječni, a vojni policajci neljudski nastrojeni.
“Uzor u neljudskom ponašanju, koje se ogledalo u fizičkom i psihičkom maltretiranju – to će svi iz ‘Šestice’ potvrditi – jeste Alojz Vrbić”, istakao je svjedok.
Naveo je da su logoraše iz “Šestice” skrivali kada je Crveni križ dolazio. U oktobru ga je, prema iskazu, pustio Vrbić.
Advokatu Draženu Zubaku svjedok je rekao da postoji mogućnost da je Vrbić dolazio i u školu “Rade Kondić”.
Svjedok je rekao advokatu Goranu Dragoviću da u izjavi 2012. godine nije spominjao imena optuženih jer nije smio reći.
Optuženom Mrkonjiću svjedok je rekao da ga nikad nije vidio u “Šestici”, ali da nije siguran da li ga je viđao na platou škole.
Napomenuo je da su u svi objekti u kojima je zatvaran bili obezbijeđeni od Vojne policije, pripadnika HVO-a.
Suđenje se nastavlja 29. septembra.
