Svjedok Branislav Dukić je ispričao kako je 18. aprila 1992. godine doveden u Osnovnu školu “Aleksa Šantić” u Hrasnici, te da su mu u stanu tada tražili lovačku pušku. Pojasnio je da je istoga dana odveden na “Famosov” stadion, a potom vraćen kući, te mu je rečeno da se svaki dan mora javljati u mjesnu zajednicu.
“Jedno vrijeme sam išao kod Zukanovića, on mi rekao: ‘Ne trebaš više dolaziti.’ Onda sam išao kod Alije Ademovića”, kazao je svjedok. Pojasnio je da se išao javljati kako bi s drugim osobama srpske nacionalnosti obavljao radove poput čišćenja smeća i istovaranja drva.
Dukić je ispričao da su bili vođeni i na Stojčevac da kopaju rovove te su se nalazili između bošnjačke i srpske strane. Objasnio je da je išao na radove sve do 1994. godine. Na upit ko ih je obezbjeđivao, svjedok je odgovorio da su, osim Ademovića, bila dva do tri vojna policajca, a jedno vrijeme, “kada su tovarili smeće”, bile su i osobe u uniformama Hrvatskih obrambenih snaga (HOS).
Dukić je istakao da su išli na Igman praviti zemunice, kao i da su kopali prema Vojkovićima.
“Mi smo bili između linija”, kazao je i prisjetio se prilike kada su vođeni prema Igmanu i kada je zapucalo sa srpske strane, nakon čega je poginula osoba po prezimenu Nikolić.
Odvođenje na radove na prvim linijama, prema kazivanju svjedoka, bilo je svakodnevno. Iz Civilne zaštite, kako je naveo, 1993. godine su napravili radne vodove, ali “je sve ostalo isto”. Pojasnio je da je bilo više odjeljenja i vodova koje je činilo oko 150 osoba srpske nacionalnosti. Dukić je potvrdio da je vidio u par navrata osobe nesrpske nacionalnosti koje su obavljale radove, ali je naglasio da te osobe nisu s njima išle gdje su bile borbene linije.
Svjedok se uz suze prisjetio početka augusta 1992. godine, kada je bio napad na “Famos”, a on se nalazio u podrumu sa suprugom i maloljetnim sinom te komšijama Bošnjacima. Tada je sin jednog komšije došao i rekao da ih je poginulo 66, na šta je jedna komšinica rekla: “Šta čekaš, namiruj”, i pokazala na Dukićevog sina.
“Ja sam ustao i rekao: ‘Bahro, nemoj mi klati dijete. Kolji mene’”, ispričao je svjedok i pojasnio da je njegovog sina sklonio drugi komšija u drugi podrum. Dukić je dodao da je i tada išao s drugim osobama iz voda da izvlače tijela poginulih.
Na upit kakav je odnos bio prilikom obavljanja radova, Dukić je rekao da je Vojna policija bila korektna, ali da su pojedinci koji su se vraćali s linija znali da ih tuku.
Također je ispričao da je njegov stan pretresen devet puta, da su dolazili Mustafa Gegaj i druge osobe, te uzimali, između ostalog, i nakit.
“Gegaj mi je uzeo auto”, rekao je Dukić i dodao da je Gegaj išao kod njegovog punca i oduzeo fotoaparate, električne aparate i bušilice, bez izdavanje ikakve potvrde.
Enes Zukanović, Fikret Prevljak, Emir Redžović, Vahid Alađuz, Mustafa Gegaj, Mujo Vatreš, Vahid Muharemović, Mirsad Tuzlak i Senahid Godinjak optuženi su za nezakonito zatvaranje, ubistva i zlostavljanje civila u objektima koji su imali karakter logora, kao i prilikom odvođenja na prinudne radove u periodu od 1992. do 1995. na području Hrasnice, Sokolović-Kolonije i Butmira.
Svjedok je ispričao da je njegova porodica u Hrasnici ostala do kraja 1994. godine, a da je i on malo nakon toga pokušao izaći autobusom, ali je bio odveden s drugim osobama srpske nacionalnosti u podrumske prostorije nove zgrade, za koje je rekao da su bile logor ili zatvor, gdje je po dolasku zadobio par udaraca. Kazao je i da ga je tada tražio Fikret Prevljak.
U zatvoru, u kojem je bio više od mjesec i po dana, kako je pojasnio, dešavala se tuča, a uslovi su bili loši. Potvrdio je da je Gegaja vidio u zatvoru.
Iz zatvora u Hrasnici svjedok je, kako je rekao, prebačen u kasarnu “Viktor Bubanj”, zgradu današnjeg Suda BiH, u kojoj je bio premlaćivan.
Unakrsno ispitivanje svjedoka zakazano je za 22. septembar.
