Slobodan Mrkajić oslonio se na članicu CNA i lagano korača. Ovo je prvi put da dolazi na ovo mjesto gdje je tokom rata bio zatočen. Kasnije će reći novinarki Detektora da mu je nedostajala sekunda da se vrati s kapije, jer nije mislio da to može izdržati.

Slobodanu nije prvi put da obilježava mjesta na kojima je bio zatočen, a kako kaže, bilo je to više logora. Prošle godine tokom akcije “Četiri silosa“ zakačio je bijelu ružu na kapiju logora “Silos“ u Tarčinu, gdje je također bio zatvoren.

Ispred hangara u kojem je bio zatvoren Slobodan priča o zločinima koji su se tu dešavali. Kasarna je bila četvrti logor po redu u koji je bio doveden.

“Ovdje zemlja plače. Ovdje je stradanje bilo strašno. Od silovanja, mučenja, premlaćivanja, kidnapovanja, i nestajali su da uopšte ne znamo za te ljude“, počinje Slobodan koji je sa srodnicima bio u hangaru.

Kaže da su logoraši bili izloženi torturama, gladi i prinudnom radu.

“Ovdje su nas, baš na ovom platou, izvodili da sjedimo na betonu kad je najveća vrućina, da gledamo u sunce. Ako je neko [spustio glavu], odmah je bila noga, ili lopata, ili kundak u glavu“, prisjeća se on.

Kada je došao u Čelebiće imao je oko 120 kilograma, a izašao sa oko 50.

Za zločine počinjene u logoru “Čelebići” Haški tribunal osudio je Esada Landžu, jednog od čuvara u logoru, na 15 godina zatvora, zamjenika upravnika a kasnije i upravnika logora Hazima Delića na 18 godina zatvora, te upravnika logora Zdravka Mucića na devet godina zatvora. Za zločine u logoru “Čelebići” pred Sudom BiH na 15 godina zatvora prvostepeno je osuđen Eso Macić, kojem je kazna kasnije smanjena na 13 godina.

Slobodan Mrkajić. Foto: Centar za nenasilnu akciju

Slobodan je učestvovao u filmu “Neoprostivo“ u kojem se Landžo sastaje sa žrtvama i traži im oprost. Tokom snimnja filma, Slobodan je doživio srčani udar, pa do susreta nije ni došlo.

On smatra da se svi logoraši dobro razumiju jer svi istu priču pričaju. Dok govori kako je po logorima bio isti tretman logoraša, kao da je “prenesen po receptu“, oko njega bivši logoraši iz različitih krajeva BiH potvrdno klimaju glavom.

“Ovo je najgora poruka za mene što sam došao ovdje i najteža poruka. A došao sam iz tih razloga da se ne zaboravi, a pod broj jedan da se ne ponovi“, kaže Slobodan.

Polaganjem deset bijelih ruža, obilježavanjem prepoznatljivom plavom tablom Inicijative “Obilježavanje neobilježenih mjesta stradanja“ (OMNS) i odavanjem počasti, učesnici odlaze sa ove lokacije –  koja i danas služi kao kasarna.

Prije nego su posjetili kasarnu u Čelebićima, više od 50 bivših logoraša, ratnih veterana iz BiH, Srbije i Hrvatske, kao i mirovnih aktivista i novinara, našli su se u Konjicu, odakle je počela mirovna akcija CNA. Dok kiša sitno pada, jedni druge srdačno pozdravljaju ispred hotela. Većina ih se poznaje, ako ništa, s mirovnih akcija.

Baš kao i prošle godine kada je održana mirovna akcija “Četiri silosa“, i ove godine sve počinje jednim uvodnim sastanakom na kojem se svi predstavljaju. Učesnici, prije svega, mahom ističu da su mirovni aktivisti.

Zatvorena vrata i ruže na kapiji

Rano je nedjeljno jutro kada učesnici kreću u Rodoč, južno od Mostara do Heliodroma. Tu se nalaze objekti nekadašnje kasarne Jugoslovenske narodne armije koji su tokom rata služili kao zatvor Hrvatskog vijeća obrane za nehrvate s ovog područja. Danas dio objekata pripada Sveučilištu u Mostaru.

Iako bi voljeli posjetiti prostorije u kojima su bili logoraši, učesnici ipak nemaju dozvolu da odmaknu dalje od kapije i uđu u dio koji pripada Sveučilištu.

Nedžad Novalić je dio CNA tima i ispred kapije na Heliodromu pojašnjava kako je ova organizacija još prije dva mjeseca stupila u kontakt sa Sveučilištem u Mostaru.

“Iz Sveučilišta nismo dobili nikakav odgovor. Apsolutna šutnja. Onda smo pokušali preporučenom poštom, da doista imamo dokaz da je neko zaprimio tu dokumentaciju“, pojašnjava on.

Novalić kaže da su razgovarali telefonski s osobom iz ureda rektora, te da je bilo vrlo jasno da je ta osoba bila upoznata s njihovim dopisom, ali je rekla da je kampus zatvoren nedjeljom. Čak i kada su ponudili da aktivnost prilagode rasporedu i dođu u ponedjeljak, ta osoba ih je zamolila da ne mijenjaju raspored zbog njih i da dođu u nedjelju, kada neće imati pristup.

Emir Hajdarović. Foto: BIRN BiH

Emir Hajdarović je prošao više hercegovačkih logora tokom rata. Ispred Heliodroma pojašnjava dio onoga što se dešavalo u ovom logoru.

“Vi ste konstantno bili pod pritiskom – s vrlo malo hrane, redovnim izvođenjem na radove, ulascima i maltretiranjima svakodnevnim ljudi, a posebno ljudi koji su redovno izvođeni na radove u grad Mostar, gdje su bili na linijama razdvajanja“, kaže on te dodaje da je, prema podacima kojima raspolaže, ubijeno više od 70 osoba koje se vežu za Heliodrom.

Život logoraša, kako kaže, na ovom prostoru je bio ništa više no da je logoraš bio predmet koji neko pomjera kako hoće.

Ono što posebno ističe je da nijednom logoru u kojem je bio nije dozvoljen pristup.

“Ono protiv čega se mi danas borimo je ovo što smo zatekli – borimo se protiv zatvorenih vrata. Borimo se protiv muzeja koji veliča one koji su nas mučili “, kaže Hajdarović.

Njemu, kako kaže, znači podrška ljudi koji su danas ovdje s njim i navodi da ne bi trebalo biti 60, već 60.000 osoba na ovom mjestu. Dodaje da preko planinskog prevoja Ivan “sve se može, a ispod Ivana se sve ne može, kao da je neki začarani krug“.

“Mi ne želimo da je ovo začaran krug. Ovdje su se desili zločini, o njima trebaju da znaju svi, a ovo je jedan od načina da ljudi koji su ovdje šire tu pozitivnu priču, a na kraju krajeva i ovu negativnu – zatvorenih vrata – i da pokazuju ko je čovjek, a ko nije”, kaže.

Jedan od učesnika i bivši pripadnik HVO-a izvinio se Hajdaroviću u svoje ime zbog stvari koje je doživio.

Za zločine počinjene na području takozvane Herceg-Bosne Haški tribunal je osudio Jadranka Prlića, Brunu Stojića, Slobodana Praljka, Valentina Ćorića, Berislava Pušića i Milovoja Petkovića na ukupno 111 godina zatvora 2017. godine.

Edin Batlak proveo je više od 250 dana u Heliodromu i kaže da je nakon ove presude rekao da ovo ne može nikada biti presuda hrvatskom narodu.

“Kao što nijedna presuda ratnom zločincu ne može biti presuda jednom narodu“, kaže on.

Učesnici odaju počast, polažu bijele ruže i nastavljaju akciju.

Torture u Zijemlju

Polaganje cvijeća u Zijemlju. Foto: Centar za nenasilnu akciju

Nepunih 40 kilometara od Mostara, između planina Velež i Prenj, nalazi se selo Zijemlje. Dok se penjemo krivudavom cestom, tmuran dan i krajolik više odaju dojam iz nekih postapokaliptičnih filmova.

Vjetar šiba plato gdje se nalazi nekadašnja osnovna škola u kojoj su tokom 1992. godine bili zatvoreni Bošnjaci sa šireg poručja Nevesinja. Tu su zlostavljani, premlaćivani, a muškarci su ubijeni nakon odvajanja od žena. Posmrtni ostaci pronađeni su u jami na lokaciji “Breza-Dubravica“.

Ispred škole se profesor Senad Omerika obraća učesnicima i pojašnjava kakvim torturama i maltretiranjima je bilo izloženo zatočeno stanovništvo.

“Toliko se žurilo na ovom prostoru da se ljudi pobiju da oni bukvalno nisu ni opljačkani. Prilikom ekshumacije, kod većine tih ljudi je nađen novac, zlato i nakit“, kaže on.

Omerika je ukazao na važnost obilježavanja ovakvih mjesta.

“Vrlo je važno da se sazna istina jer zločin se mora sagledati. Stati pred njega, pogledati ga u oči i jasno se o njemu očitovati kao takvom i odgovoriti na pitanja, ili bar pokušati, zbog čega se to dogodilo. Upravo da se slične stvarni nikad više ne bi dešavale“, zaključio je.

Za zločine na ovoj lokaciji trenutno se sudi u Državnom sudu osmorici bivših pripadnika Vojske i policije Republike Srpske, a Damir Miskin je, nakon sklapanja sporazuma o priznanju krivnje, osuđen na četiri godine za silovanje u Zijemlju.

Zatvorena vrata muzeja

Marinko Ljoljo i Slobodan Mrkajić. Foto: Centar za nenasilnu akciju

Iz Zijemlja učesnici produžuju prema Jablanici do Muzeja “Bitka za ranjenike na Neretvi“. Kiša sve vrijeme ne prestaje padati a, osim učesnika, nema nikog, tek veseli pas i pokoja osoba zainteresovana da uslika kultni srušeni most i lokomotivu.

Nedjelja je, a Muzej je zatvoren. I njih je kontaktirao CNA, pojašnjava Novalić, ali su dobili odgovor da se ovaj muzej bavi Drugim svjetskim ratom i da su trećim licima izdali podrumske prostorije, koje su u ratu bile za zatočenike, nad kojima nemaju nadležnost.

“Nažalost, iako je ovo bila prilika i za Sveučilište i za Muzej da pokažu neku ljudsku odgovornost i omoguće priliku ljudima koji su tu proživjeli patnju i muku da zajednički dođu do tog mjesta, to se neće desiti“, kaže Novalić.

On ističe da je, kada poredi akcije od prošle i ove godine, CNA dobio odbijenice od obrazovnih, javnih institucija koje bi trebale da mlađim generacijama prenesu osnovno znanje.

“Muzej koji bi trebao da se bavi prošlošću, on se u suštini boji te prošlosti, što je jedan paradoks“, kaže Novalić.

Učesnici se okupljaju ispod strehe kako bi se sklonili od kiše i čekaju da im se obrati Marinko Ljoljo, nekadašnji nastavnik koji je tu bio zatvoren 1993. godine. Kaže da su ga tokom zatočeništva persirali njegovi učenici, ali mu ništa nisu mogli pomoći.

“Teško je definirati pouku – ona može biti jako široka, a i jako uska. Kako se ova nedaća može propovijediti poslije 31 godinu? Lijepo – istinom. Gdje smo god bili, evo ovih dana ne da se istini da se primakne“, kaže on.

Kao i u Zijemlju, i na ovoj lokaciji se polažu ruže i odaje počast žrtvama.

Za zločine, između ostalog, i u ovom muzeju, osuđeni su bivši pripadnici Armije BiH Nihad Bojadžić na 15 i Mirsad Tahirović na pet godina zatvora.

Muzej u Jablanici. Foto: BIRN BiH

Akcija se privodi kraju. Učesnici se slikaju blizu lokomotive kod Muzeja. Puše cigarete i opušteno pričaju. Oni se razumiju. Oni su među svojim.

Ispred Muzeja stoji mirovna aktivistica i članica CNA Vanja Šunjić. Ona kaže da su mjesta zatočenja uglavnom za vrijeme Jugoslavije imala društvenu i značajnu ulogu, s obzirom na to da se radi o školama, domovima kulture i sličnim objektima.

“Dolazimo do tog da smo zloupotrijebili ta mjesta koja su građena da budu mjesta bratstva, jedinstva, napretka i prosperiteta svih nas. Mi smo ih zloupotrijebili. Od njih smo napravili logore i razbraćenja“, ističe ona.

Šunjić žali što veliki broj ljudi, pogotovo mladih, nema priliku da se na ovaj način suočava s prošlošću, jer svako suočavanje u našem društvu povlači autoviktimizaciju.

“Samo se priča o onom šta je nama neko radio, a ne zapravo da i u našim zajednicama postoje pojedinci koji su radili mnogo loše, monstruozne stvari za koji veliki broj njih nije procesuiran, i izostanak takvog jednog konteksta dovodi do nekih novih podijela, nacionalizama i radikalizacije društva, posebno kada su u pitanju mladi“, kaže ona.