Pod ruku ga uzima članica CNA i on izražava želju da uđe u ćeliju u kojoj je bio zatvoren.

Ivan Bohutinski, koji je također na ovom mjestu bio zatočen, gura teška željezna vrata uz gromoglasan zvuk i dio učesnika na čelu sa Krajinom ulazi kroz mračni hodnik do ćelije gdje je bio sa svojim bratom. Dio učesnika ostaje van silosa. Kažu – jednostavno ne mogu ući.

Krajina pronalazi mjesto na kojem je ležao i pokazuje prisutnima, dok briše suze. Vidno potresen, pokazuje i mjesto gdje je ležao njegov brat Marko, koji je preminuo prije više od deset godina.

“Ovdje sam proveo nepuna tri mjeseca. Ovdje sam zabijao glavu uz ovaj stub betonski da ne čujem jauke moga sina koji je bio u ovoj drugoj ćeliji iza mene. Samo sam slušao, poznao sam jauke kad plače i kad ga tuku. Po pola sata ležao je u nesvijesti“, kaže on i dodaje da je sin od njega bio odvojen mjesec dana.

“Ja sam Boga molio da me ubiju. Nisam mogao podnositi taj teret. Slušate jauke vašeg sina tamo, a ništa mu pomoći ne možete“, govori.

Dok aktivisti stoje oko njega u skučenoj ćeliji, on pojašnjava da ih je tu bilo 21. Danas ih je svega devet živih. Posebno mu je bolno jer su, među zatvorenim, četvorica tu bila sa braćom, a četvorica sa sinovima, poput njega.

“Batinali smo jedni druge. Tukao sam brata, brat je mene tukao. (…) Ako dobro ne udarim brata ili brat mene, onda neko od tih, koji su nas mučili, njih tuku. Udare onoga, on padne u nesvijest, uzmu kantu vode od 25 litara i istresu na njega da se osvijesti, dođe sebi“, govori on i nastavlja o torturi kroz koju su prošli logoraši u ovom silosu.

Marijan Krajina pokazuje mjesto na kojem je ležao i govori o strahotama koje je prošao u logoru. “Mrzim rat”, kaže ovaj nekadašnji nastavnik. @BIRN_BiH @nenasilje @mjestastradanja pic.twitter.com/ryDuvPqvfO

— Lamija Grebo (@lamija_grebo) March 4, 2023

Ispred silosa pozivaju Ivana Bohutinskog da se obrati. I on je bio zatočen tu, kao i u Muzičkoj školi u Zenici. Za zločine u toj školi niko nije odgovao pred domaćim pravosuđem, o čemu je BIRN BiH pisao u istraživanju početkom godine.

Ivana savladavaju emocije i suze, te bez riječi gleda u pod i nogom gazi snijeg. Na rame mu ruku stavlja drugi aktivista i govori da će biti prilike da se obrati.

Krajina ispred silosa kaže da mu mnogo znači dolazak na ovo mjesto i obilježavanje, te da je potrebno da svako odgovara za zlodjela koja je učnio. Ipak, kaže, on i njegovi prijatelji logoraši “nemaju ništa od toga“.

“Neka se nikada ne ponovi. Ovo je strašno. Za mene zastrašujuće“, dodaje prije polaganja jedne od deset ruža na vrata silosa.

Prema CNA, niko nije odgovarao za zločine u ovom silosu, kao ni za mnoga druga mjesta koja su predano obilazili i obilježavali godinama tokom sličnih akcija. O tome su sa bivšim logorašima govorili na sastanku u Sarajevu dan prije polaska u akciju “Četiri silosa“.

Mirovni aktivisti

Noć pred akciju, bivši logoraši i ratni veterani iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske sastaju se u Sarajevu odakle i započinje akcija “Četiri silosa“.

Ustaju, te minutom šutnje i molitvom odaju počast prijatelju i kolegi koji se zalago za mir i čije ime će narednih dana često spominjati. Preminuo je prošle godine – Stanislav Krezić Stana – za kojeg je obilježavanje mjesta stradanja imalo poseban značaj, kako je ranije kazao za TV Justice.

Logoraši se predstavljaju jedan po jedan, govore odakle dolaze, kojoj vojsci su pripadali u ratu i gdje su sve bili zatočeni. Većina ih naglašava da su mirovni aktivisti.

“Mirovni aktivista sam od prvog dana izlaska iz zarobljavanja. (…) Kad sam zarobljen, imao sam oružje. Nisam ga nikad očistio od masti, jer nikad nisam imao namjeru da pucam“, kaže Zlatko Prkić iz Vareša.

Ekrem Nadžak iz Žepča govori na sastanku da je sa CNA stupio u kontakt putem društvenih mreža nakon što je vidio rad inicijative “Obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja“ (ONMS), te je s njima obilježio pet lokacija. Kaže da je u Žepču prijeko potrebno obilježavanje ovakvih mjesta. On je bio zatočen u silosu u Žepču, te dodaje da nakon rata nije uspio ući i obilježiti mjesto svog zatočenja.

“Ljuti me. To je silos pored puta. Nama nisu dozvolili da dođemo tamo do ograde, proučimo Fatihu, odamo počast“, ističe on.

Svi su tu s jednom namjerom – pomirenje i sjećanje na žrtve, kažu ostali učesnici noć prije polaska u akciju zajedno sa aktivistima, istraživačima, te domaćim i stranim novinarima.

Prva stanica Tarčin

U subotu, 4. marta, u ranim jutarnjim satima kolona od 15-ak vozila krenula je prvo prema Tarčinu. Dok se novinari BIRN-a BiH voze sa članicom CNA Tamarom Zrnović, ona se prisjeća nekih od preko 130 mjesta stradanja koje je Inicijativa dosad obilježila.

Fokusirana na cestu ispred sebe dok vozi, ističe da je važna ploča, kao obilježje, da stoji na mjestu stradanja, ali da je važnije postojanje mogućnosti ulaska u prostor i oživljavanja kulture sjećanja.

Pogotovo je važno da logoraši zajedno posjećuju ova mjesta jer, kako i sami kažu, najbolje razumiju jedni druge i imaju podršku jedni u drugima.

“Ovom akcijom je napravljen korak da oni mogu zajedno dalje“, kaže ona.

Marijan Krajina i Tamara Zrnović. Foto: BIRN BiH

Uz policijsku pratnju, kolona dolazi do silosa u Tarčinu. Oronula zgrada u snijegu opasana je željeznom ogradom na kojoj se nalaze uvele ruže – tragovi obilježavanja krajem januara.

Slobodan Mrkajić gleda prvo u zgradu, a potom prisutnim priča da je kao dijete odrastao u Tarčinu, završio osnovnu školu, vozio biciklo i igrao se žmurke. Uz njega stoji njegova supruga kao podrška, ali i drugi učesnici. Tu je u maju 1992. proveo nekoliko dana, a ukupno je bio zatočen u šest logora tokom dvije godine i osam mjeseci.

Apeluje na pomoć kako bi se nekadašnjim zatočenicima ovog logora omogućio ulazak u sami objekat.

“Nama treba da se obiđe. Ja hoću da slikam ćeliju u kojoj sam bio“, govori, kao i da se lično pridružuje ovakvim akcijama jer ne pravi razliku među logorašima.

Dragica Tomić iz Trusine prisjetila se da je tokom rata čula za ovaj logor dok je bila na području Hercegovine, te provela pet dana i noći sa drugim ženama ispred Crvenog križa kako bi skrenule pažnju na logore poput silosa u Tarčinu i Musale.

“Otišli su taj dan na teren. Kad su se naveče vratili, rekli su: ‘Dragice, nismo Vam vjerovali, ali samo ću Vam kazati da je sto puta gore nego što ste nam govorili’. Ja sam govorila ono što su meni ljudi koji su izašli iz pojedinih krajeva“, kaže ona, te dodaje da su je povukle emocije na ovom mjestu i da niko nije zaslužio biti u logoru.

Na kapiju pored uvelog cvijeća aktivisti postavljaju deset crvenih ruža, a Inicijativa ponovo obilježava ovo mjesto stradanja prije nego se upute svi prema Kaćunima, odakle će stići u Žepče.

Za zločine počinjene u ovom silosu Sud BiH osudio je više osoba na preko 40 godina zatvora.

Izvinjenje i pružanje ruke među logorašima i veteranima

Za razliku od silosa u Tarčinu i Kaćunima, objekat u Žepču je u funkciji i obnovljen je, izuzev stražnje strane. Na tom mjestu učesnike dočekuje Mirza Maglić, koji kaže da ne voli ni prići ovom objektu.

Učesnicima akcije pojašnjava raspored deset prostorija koji je bio tokom rata kada je on bio zatvoren.

“Soba broj šest je bila redovno za udaranje, gdje sam bio ja i moj mlađi brat. (…) Ovdje je bio WC od daski. Kad sam bio dobro prebijene, onda su me nosili, nisam mogao ni ići tamo“, govori i dodaje da je bio zatvoren sa trojicom braće, a da mu je jedan bratić odveden na rad i da je ubijen.

Ekrem Nadžak ispred silosa puši cigaretu i prisjeća se svog zatočenja na ovoj i drugim lokacijama, odakle je nakon četiri mjeseca pobjegao. Dolazak na ovo mjesto mu mnogo znači, posebno jer je to prvi put da je uspio prići do samog objekta. Značilo bi mu i da zločini koji su se desili budu procesuirani, kaže.

Iz gužve koja je okružila Nadžaka i Maglića, javio se nekadašnji maloljetni pripadnik Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Mirko Zečević Tadić.

“Ja se kao bivši pripadnik 108. HVO brigade osjećam ovdje jako loše, a mogu samo da mislim kako je vama bilo u tim danima i tim mjesecima koje ste proveli ovdje. Ako vam to nešto znači, imate ispriku u moje ime. Ja ne mogu govoriti u ime onih koji su to radili“, kazao je on.

Ruku logorašima iz Žepča pružio je Zlatko Prkić.

“Ja sam isto hrvatski zarobljenik i pitao bih vas mogu li vam pružiti ruku da se pozdravimo jer mi smo isto prošli kao i vi“, govori on, dok se oni sa osmijehom zahvaljuju i govore da sve razumiju.

Aktivisti prate Nadžaka i Maglića dok koračaju prema ogradi kako bi položili deset ruža u spomen na one koji su ovdje bili zatočeni.

Braća po muci

“Sjećamo se ružnih stvari. Jučer smo bili u Žepču i Kaćunima, što je na mene emotivno djelovalo i ovo je dobra stvar što obiđemo svi zajedno i čujemo riječ i drugih ljudi koji su prošli logore“, kazao je Drago Knežević drugog dana akcije, dok su bivši logoraši i ostali obilazili silos u Polju kod Dervente.

Dok koračaju prema silosu, prate ih tri znatiželjna psa, a Knežević objašnjava da se objekat ovog silosa danas koristi, a bio je privremeni logor za ljude koji su zadržavani po nekoliko dana.

Knežević je, iako nije bio zatvoren ovdje, ispričao kako je na drugom mjestu u nekoliko navrata bio vođen na klanje, te bio primoran da prislanja pištolj uz sljepoočnicu i povlači okidač.

“Zato apelujem da se mi logoraši, paćenici, mučenici, braća po muci, udružimo. Hajde da se ujedninimo pa ne bi li to vidjela politika. Da se ovo objavljuje i da se vidi da sam ja danas sa bratom muslimanom po muci, sa bratom Hrvatom u istoj, pa da proradi svijest kod ljudi, pa možda i kod tih političara, da jednog dana počnemo živjeti kao nekada“, kaže on.

Iako nije bilo planirano, učenici akcije su svratili do spomen-obilježja Čardak, gdje je bila grobnica sa srpskim cvilima stradalima u Derventi 1992. godine, kako bi odali počast žrtvama i ukazali na važnost obilježavanja ovakvih mjesta.

Ruže za ubijene na Željeznom mostu

U popodnevnim satima akcija se približava  kraju dolaskom na Željezni most u Doboju gdje je strijeljano 13 Bošnjaka. Inicijativa je nekada ranije obilježila ovo mjesto stradanja te su još uvijek vidljivi ostaci natpisa. Znatiželjni prolaznici prelaze preko mosta, gledajući u veliku grupu koja sa ružama u rukama stoji na sredini mosta.

Počast stradalima na ovom mjestu odana je bacanjem ruža sa mosta u rijeku Bosnu, te postavljanjem nove naljepnice Inicijative.

Ova akcija je jako važna, pojašnjava na mostu Dalmir Mišković iz tima ONMS-a, jer se vide elementi izgradnje mira koji do sada nisu bili uvezani – logoraši, veterani, mirovini aktivisti i novinari koji čine taj proces i da svačiji doprinos čini dio izgradnje mira.

“Za mene kao mladog čovjeka – ja ne želim da se ovo ponovi opet, da se ikom dogodi. Jedino što ja mogu u ovom trenutku raditi jeste na ovaj način opominjati, pridonostiti sjećanju i onemogućiti zaborav ovih stvari“, rekao je.

Na posljednjem mjestu, gdje je akcija i završena, upućen je i zajednički apel učesnika kojim pozivaju sve ljude da se pridruže na ovome putu, sjećanjem na sve žrtve i uvažavanjem svake ljudske patnje. Svjesni da mnoga mjesta stradanja i zatočenja nisu obilježena, te da se nerijetko preživjelima i porodicama ubijenih onemogućuje ili otežava pristup, uputili su apel i vlastima.

“Pozivamo vlasti, posebno one na lokalnom nivou, da žrtvama koje se bore za pravo na sjećanje budu podrška, a ne prepreka, da im omoguće nesmetan pristup lokacijama, kao i trajno obilježavanje ovakvih mjesta. Želja nam je da se stradanje nikada ne ponovi“, poručuje Nedžad Novalić iz CNA.

Dok se vraćaju sa akcije, učesnici kažu da su protekla dva dana bila teška, najviše u psihičkom smislu. Emotivno su doživjeli ulaske u silose i, slušajući priče onih koji su bili zatočeni, uvidjeli sličnosti onoga kroz šta su svi prolazili.

Ipak, iznad svega prevladava međusobna podrška, razumijevanje i želja za izgradnjom boljih odnosa i zajedničke budućnosti, zaključili su.