Analiza

Slučaj zatvoren: Smrt osumnjičenih za ratne zločine na Balkanu sprečava postizanje pravde

Ilustracija: EPA/ULI DECK

Slučaj zatvoren: Smrt osumnjičenih za ratne zločine na Balkanu sprečava postizanje pravde

Godinama nakon završetka ratova vođenih 90-ih godina prošlog stoljeća, Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Srbija sporim tempom nastavljaju krivično gonjenje počinitelja ratnih zločina, te uza sve veći broj vremešnih osumnjičenih koji se razbolijevaju ili umiru, u nekim predmetima presude vrlo vjerovatno neće ni biti izrečene.

This post is also available in: English (English)

To je zato što je jedan od optuženih, Ljubiša Vasiljević, preminuo početkom jula. On je posljednji od nekoliko desetina optuženih za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji koji su umrli prije izricanja presuda na njihovim suđenjima, što dodatno otežava postizanje pravde za žrtve zločina počinjenih tokom ratova 90-ih godina prošlog stoljeća.

Kako se navodi u optužnici podignutoj u Srbiji, Vasiljević je bio jedan od vojnika koji su 27. februara 1993. došli na malu željezničku stanicu u Štrpcima, u blizini granice BiH i Srbije, i primorali dispečera da zaustavi voz koji se kretao iz Beograda ka Baru u Crnoj Gori.

Neki od vojnika su ušli u vagone, te počeli provjeravati dokumente putnika, a potom su 20 osoba izveli iz voza. Svi su oni bili nesrbi, i to 18 Bošnjaka, jedan Hrvat i jedna osoba koja do danas nije identifikovana.

Vojnici su ih potom ukrcali na vojni kamion i prevezli do Osnovne škole u obližnjem selu Prelovu. Tamo su zarobljenici pretučeni, te im je naređeno da skinu odjeću, nakon čega su im oduzeti novac i druge vrijednosti.

Obučene samo u donje rublje, s rukama vezanim na leđima, žrtve su potom prevezene do spaljene kuće u selu Mušići, gdje su pogubljene u grupama od po dvije ili tri osobe.

Vasiljević je bio drugi optuženi sa suđenja za zločin u Štrpcima koji je preminuo ove godine. Predmet protiv bivšeg pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS) Vuka Ratkovića, kome je suđeno pred sudom u Sarajevu, obustavljen je u aprilu zbog smrti optuženog.

Optužnica je u Bosni i Hercegovini podignuta 2015., a suđenje je počelo iste godine, dok je u Srbiji optužnica podignuta 2018., a početak suđenja je bio 2019. godine.

Oba slučaja su sporo napredovala do 2020. godine, kada ih je dodatno usporila pandemija koronavirusa. Kada su Ratković i Vasiljević preminuli, presude u njihovim predmetima su još bile jako daleko.

Ratković je 26. optuženi za ratne zločine koji je preminuo tokom suđenja u BiH u proteklih šest godina. Ukupan broj optuženih za ratne zločine u BiH, Srbiji i Hrvatskoj koji su umrli prije nego što je zadovoljena pravda iznosi preko 35.

Više od tri decenije nakon izbijanja ratova u bivšoj Jugoslaviji, sve tri zemlje odlučno tvrde da su opredijeljene da nastave pokretati nove istrage ratnih zločina i podizati nove optužnice.

Ali, kako prolaze godine, a svjedoci i osumnjičeni stare, razbolijevaju se i umiru, spor napredak sudskih postupaka sve više pokreće pitanje da li će konačne presude ikada biti izrečene u predmetima otvorenim tako dugo nakon počinjenja zločina.

Vehid Šehić, bivši sudija iz BiH i šef nevladine organizacije (NVO) Forum građana Tuzle, koja promovira demokratske i multietničke vrijednosti, slaže se da je protok vremena veliki problem, ali naglašava da pravosuđa i političke elite u svim zemljama bivše Jugoslavije takođe nose veliki dio krivice za nepružanje odgovarajuće podrške krivičnom gonjenju ratnih zločinaca.

“Nažalost, živimo u zemljama gdje države štite ljude osumnjičene za ratne zločine, a kada se država tako ponaša, tada imate situaciju da postoje spori sudski  procesi, procesi koji se vjerovatno nikada neće okončati”, kaže Šehić za BIRN.

“Mnogi umiru, ne samo osumnjičeni, umiru i mnogi svjedoci koji bi mogli biti korisni u tim sudskim postupcima, tako da za mnoge ratne zločine neće biti konačne presude”, dodaje on.

BiH: Osumnjičeni umiru prije početka suđenja


Vuk Ratković ispred Državnog suda. Foto: BIRN BiH 

Pored Ratkovića, od početka 2020. godine preminulo je još pet osoba koje su bile optužene za ratne zločine u Bosni i Hercegovini.

Jedan od njih bio je i Marinko Praštalo, bivši pripadnik Vojske Republike Srpske optužen za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu protiv bosanskog i hrvatskog stanovništva u Prijedoru tokom jula 1992. godine.

Praštalo je, prema optužnici, učestvovao u zarobljavanju 110 bošnjačkih civila u selu Miska Glava u blizini Prijedora, od kojih je oko 80 njih potom strijeljano. Optužnica je u ovom predmetu potvrđena 2017. godine, ali je slučaj zatvoren u oktobru 2020. zbog smrti optuženog Praštala.

Ratni pripadnik Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Marinko Šunjić optužen je za nezakonita zatočenja u logorima na području Mostara, kao i progon i teška zlostavljanja Bošnjaka u Mostaru tokom 1992. i 1993. godine. Također je bio optužen da je skupa s više osoba silovao jednu zatvorenicu. Optužnica protiv Šunjića potvrđena je 2018. godine, a postupak je obustavljen u maju 2020. zbog smrti optuženog.

Još dvojica osumnjičenih preminula su čak i prije početka njihovih suđenja pred Državnim sudom BiH.

Mehmed Sadiković, koji je bio upravnik ratnog logora na stadionu Nogometnog kluba “Iskra” u Bugojnu, bio je optužen da je dozvolio zatvaranje pripadnika HVO-a u nehumanim uvjetima, njihovo odvođenje na prinudne radove na prvim borbenim linijama i minskim poljima u periodu od jula do septembra 1993.

Optužnica je potvrđena 2015., ali suđenje nije počelo zbog Sadikovićevog lošeg zdravstvenog stanja, a postupak je obustavljen nakon njegove smrti u maju 2020. godine.

Ni postupak protiv Milorada Krunića, bivšeg rezervnog policajca koji je bio optužen za ratne zločine počinjene 1992. u Sanskom Mostu, nikada nije dospio na sud, jer je on bio u Srbiji, gdje je i umro u januaru 2021. godine.

Iz Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini saopštili su ranije ovog mjeseca da je tokom 2020. došlo do značajnog pada u broju okončanih postupaka u predmetima ratnih zločina, kao i do smanjenja broja novih optužnica.

Kako navode iz OSCE-a, na kraju 2020. bosanskohercegovačko sudstvo je imalo 571 zaostali neriješeni predmet ratnih zločina sa 4.498 osumnjičenih.

Vrijeme koje je proteklo od počinjenja zločina 1990-ih takođe otežava rad istražiteljima, jer je teško prikupiti materijalne dokaze, naglašava Šehić.

Ako tužitelji nisu već prikupili takve dokaze, biće mnogo teže imati uspješan slučaj koji će završiti osuđujućom presudom, kaže on i dodaje: “Gdje nemate skoro ništa, gdje imate samo svjedoke, vrlo je teško donijeti presudu koja mora biti zasnovana na nepobitno utvrđenim činjenicama.”

Srbija: Malo optužnica, još manje osuđujućih presuda


Selo Lovas u Hrvatskoj. Foto: Wikimedia Commons/Panoramio/Slovas 

U novembru 2020., Apelacioni sud u Beogradu izrekao je konačnu presudu kojom je osudio grupu ratnih srpskih policajaca, vojnika i pripadnika paravojnih formacija za ubistva hrvatskih civila počinjena u oktobru 1991. u hrvatskom selu Lovas, a presuda je donesena 29 godina nakon zločina.

Izricanjem presude završen je sudski postupak koji je u Srbiji trajao 13 godina.

Tokom tih 13 godina, u predmetu su se desile mnoge promjene, a što je najbitnije, smanjen je broj optuženih, a posljedično je smanjen i broj žrtava spomenutih u optužnici. Zatvorske kazne protiv osuđenih takođe su smanjene nakon žalbi.

Optuženi u predmetu “Lovas” teretili su se za počinjenje višestrukih zločina u tom selu u prvoj polovini oktobra 1991. godine, što je kulminiralo 18. oktobra, kada su srpske snage koristile civile kao živi štit u obližnjem minskom polju. Ubijeno je 19 Hrvata, dok ih je 12 teško ranjeno.

Kada je optužnica u ovom predmetu izmijenjena nakon smrti nekih od optuženih, pojedini njihovi zločini izostavljeni su iz izmijenjenog popisa djela, čime je smanjen ukupan broj žrtava pobrojanih u ovom predmetu.

Prvobitno je ukupno 14 osoba optuženo u predmetu “Lovas” 2007. godine, ali se konačna presuda odnosila samo na njih osam, pri čemu je samo šestero osuđeno.

“U [predmetu] ‘Lovas’, od 14 prvobitno optuženih, pet optuženih je umrlo tokom postupka, a jedan je postao nesposoban, čime je broj žrtava iz optužbe u stvari više nego prepolovljen”, kazala je za BIRN Marina Kljajić, advokatica iz beogradskog Fonda za humanitarno pravo (FHP) koja je u tom predmetu zastupala žrtve.

Prema podacima Fonda za humanitarno pravo, uključujući i smrt Ljubiše Vasiljevića prošlog mjeseca, pet optuženih za ratne zločine umrlo je tokom sudskih postupaka u Srbiji u proteklih pet godina. Kljajić takođe dodaje da je još sedam optuženih postalo nesposobno za suđenje.

Osim što joj se zamjera zbog sporog tempa procesuiranja, Srbija je često na meti kritika jer nije izvela pred lice pravde visokorangirane vojne i policijske zvaničnike koji su bili umiješani u zločine tokom ratova u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu.

Hrvatska: Osumnjičeni nedostupni preko granice


Hrvatska policija. Foto: EPA-EFE/ALEX HALADA

Hrvatska dijeli s Bosnom i Hercegovinom i Srbijom neke od istovjetnih problema u izvođenju pred pravdu osoba osumnjičenih za zločine počinjene tokom rata u toj zemlji vođenog od 1991. do 1995. godine. Dodatni joj problem predstavlja činjenica da su neki od osumnjičenih davno napustili zemlju bez namjere da se vrate.

U avgustu ove godine Pero Vincetić, bivši pripadnik ratnih snaga bosanskih Hrvata – Hrvatskog vijeća obrane, preminuo je ubrzo nakon što je optužen za ratne zločine.

Vincetić, koji je imao državljanstvo Hrvatske i BiH, uhapšen je u julu na istoku Hrvatske nakon što su iz policije kazali da je osumnjičen za zlostavljanje dva civila u Orašju, na sjeveroistoku BiH, na početku rata u BiH 1990-ih.

On je već ranije u BiH bio optužen za silovanje, seksualno zlostavljanje i druge ratne zločine nad Srbima na području Orašja tokom 1992. i 1993. godine.

Suđenja za ratne zločine se ponekad odgađaju ili se uopšte ne održavaju jer se osumnjičeni nalaze u drugoj zemlji i ne mogu biti izručeni.

Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, u istočnoj Hrvatskoj, 2010. godine je optužilo Enesa Tasu, komandanta Mehanizovane brigade Jugoslovenske narodne armije (JNA), da je propustio spriječiti mučenje, ubistva i nezakonito zatvaranje civila u selu Dalj tokom rata.

Taso je bio u Srbiji, a iako su dokazi dostavljeni Tužilaštvu za ratne zločine u Beogradu, ono je odbilo pokrenuti krivični postupak. Taso je potom umro bez da mu se sudilo, a slučaj je zatvoren 2019. godine, saopštilo je Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.

Još jedan osumnjičeni pripadnik srpske nacionalnosti – Dragan Kovačić, pripadnik naoružanih snaga samoproglašene Republike Srpske Krajine, paradržave u Hrvatskoj, koji je bio optužen za granatiranje civilnih objekata u Karlovcu u Hrvatskoj tokom 1993. godine – takođe je izbjegao suđenje s obzirom da je preminuo 2016.

Tačan broj osumnjičenih i optuženih za ratne zločine u predmetima u Hrvatskoj koji su umrli prije donošenja konačne presude ostaje nejasan.

Prema godišnjim izvještajima Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, tokom 2019. i 2020. odbačene su optužbe protiv 16 osoba “ili zbog smrti potencijalnih osumnjičenih, ili zbog nedostatka razumne sumnje”.

Stručnjaci se slažu da starenje optuženih predstavlja stvarni problem za tužitelje na Balkanu, iako – prema međunarodnom pravu – genocid, zločini protiv čovječnosti i ratni zločini ne podliježu zastari. U drugim dijelovima svijeta i danas se, iako vrlo rijetko, održavaju suđenja starijim osobama optuženim za zločine počinjene tokom Drugog svjetskog rata, nakon više od sedam decenija.

Kljajić navodi da, iako je prošlo dosta vremena od ratova u bivšoj Jugoslaviji 1990-ih, novi se slučajevi i dalje mogu istraživati i iznijeti pred sud.

“Naravno da je moguće provoditi istrage u budućnosti, jer uprkos činjenici da svjedoci umiru ili postaju nesposobni za svjedočenje, izjave koje se mogu koristiti, često su već prije toga date nadležnim tijelima i postoje već prikupljeni dokazi, ali postoje takođe i svjedoci koji mogu svjedočiti na sudu”, kaže ona.

“Teže je nego što bi bilo prije 20 ili 25 godina, ali ipak, postupci se mogu uspješno voditi.”

Haris Rovčanin


This post is also available in: English (English)