Reportaža

Masakr u Grabovici: Vojnici koji nisu mogli da zaborave

Komemoracija za žrtve masakra. Foto: Denis Kapetanović.

Masakr u Grabovici: Vojnici koji nisu mogli da zaborave

9. Septembra 2020.13:03
9. Septembra 2020.13:03
Dva vojnika koja su prije 27 godina bila na suprotnim stranama kada su tokom rata u Bosni i Hercegovini pripadnici Armije BiH (ABiH) masakrirali 33 bosanska Hrvata, danas zajedno rade na tome da ovaj zločin ne bude zaboravljen.

This post is also available in: English (English)

“Arif (Pašalić) je odmah rekao komandantu Vojne policije da ih sačeka van Mostara i, kada stignu, da im stavi do znanja da nisu dobrodošli u njegovu zonu komandovanja. Ako bi odbili, policija bi im prvo pucala iznad glave u znak upozorenja”, dodaje on.

“Vojnici iz Sarajeva” bili su također pripadnici ABiH. Dolazili su iz Grabovice, sela u blizini Jablanice, gdje su počinili brutalni masakr nad 33 civila hrvatske nacionalnosti, većinom starijim ljudima, ali i nad jednim četverogodišnjim djetetom.

Vojnici nisu stigli do Mostara, kako su namjeravali. “Nakon ispaljenih metaka vratili su se u Jablanicu”, objašnjava Đulić. “Detalji masakra u Grabovici su skrivani i mi smo ih saznali dugo vremena nakon što su se desili.”

Oko 700 vojnika 9. i 10. brigade i 2. nezavisnog bataljona ABiH, poslati su iz Sarajeva kao pojačanje ofanzivi “Neretva ‘93” protiv pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO), vojnih snaga bosanskih Hrvata.

Kasnije suđenje generalu ABiH Seferu Haliloviću pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) nije rezultiralo njegovom osuđujućom presudom za komandnu odgovornost u vezi sa masakrom, jer tužioci nisu van razumne sumnje dokazali da je on imao efektivnu kontrolu nad snagama koje su u septembru 1993. počinile ubistva u Grabovici.

Haški tribunal nije mogao da dokaže čak ni da se operacija “Neretva ‘93” dogodila. Halilović je oslobođen optužbi.

“Uspavanka za Mladenku”

Ratni general Sefer Halilović (desno). Foto: EPA Foto i POOL/Olaf Krak.

Đulić kaže da ga masakr u Grabovici još uvijek proganja – pogotovo zato što su ga počinili pripadnici njegove vojske. “Neko je došao iz nekog drugog mjesta, počinio zločin i ostavio krvavu mrlju na svima nama”, dodaje on.

Oko 25 godina nakon ubistava, MTM (Mostarski teatar mladih) je, dok je Đulić bio direktor ove institucije, postavio predstavu koja je sve iznenadila i o kojoj su svi u gradu pričali.

Đulić je bio režiser te predstave, koja je govorila o masakru u Grabovici a koja je nazvana po četverogodišnjakinji koja je ubijena.

“Uspavanka za Mladenku”, iako mala amaterska produkcija s glumačkom ekipom koja je rođena godinama nakon 1993., kada se masakr dogodio, te sezone je bila popularnija od svih ostalih premijera.

Glumci tinejdžeri koji su igrali u “Uspavanci za Mladenku” nisu čuli za masakr sve dok Đulić nije predložio da se o tome odigra predstava.

“Jedan od njih je čak pitao gdje je to mjesto, iako je ono vrlo blizu Mostara. U to vrijeme niko od njih nije znao šta se tamo dogodilo”, kaže on.

Mali broj ljudi je 1993. znao što se dogodilo. Grabovica je, nakon masakra, bila potpuno “zapečaćena”; ulazak na to područje bio je zabranjen čak i međunarodnim medijima i mirovnim snagama.

Ali iako Haški tribunal nije osudio Sefera Halilovića, tokom suđenja pojavile su se mnoge nove činjenice i detalji.

Sud Bosne i Hercegovine osudio je neke nižerangirane vojnike. Jedan od njih, Enes Šakrak, pripadnik 9. brigade ABiH, osuđen je za ubistvo članova porodice Zadro, među kojima je bila i četverogodišnja Mladenka. Osuđen je na deset godina zatvora, jer se pokajao i bio spreman da sarađuje.

Šakrak je svjedočio da je 9. septembra ujutro u Grabovici komandant Nihad Vlahovljak naredio svojoj jedinici “da ubije sve mještane”.

Vlahovljak, prema riječima Šakraka, nikada nije rekao od koga je dobio naredbu, ali Šakrak pretpostavlja da ju je dobio od neke višerangirane osobe.

Vojnik Mustafa Hota osuđen je za ubistvo porodice Marić. Dobio je istu kaznu kao i Šakrak – deset godina zatvora. Osuđeni su i Nihad Vlahovljak, Sead Karagić i Haris Rajkić, koji su dobili po 13 godina zatvora.

Ove presude bile su sva pravda koju su dobile porodice žrtava iz Grabovice. Nikada nije dokazano ko je naredio da se ubiju civili iz Grabovice, uglavnom žene i starci.

Tužioci šute o novim dokazima

Predstava “Uspavanka za Mladenku”. Foto: Mostarski teatar mladih.

Josip Drežnjak je predsjednik Udruženja hrvatskih stradalnika “Grabovica 93”. U vrijeme ubistava bio je pripadnik HVO-a u Mostaru. Kaže da su očekivanja porodica sve manja kako godine prolaze. Sve što sada žele jeste da pronađu posmrtne ostatke svojih najmilijih kako bi mogli dostojno da ih pokopaju.

“Najviše boli saznanje da su za te zločine ljudi osuđeni, a mi od 1994. nemamo novih podataka o tijelima. Tada je identifikovano 11 osoba, a nakon toga, nažalost, nismo pronašli nijednu novu kost”, ističe Drežnjak.

“Mladenka i njena majka, naprimjer, njihova tijela nikada nisu pronađena, a ubica je priznao. On već hoda okolo kao slobodan čovjek, jer je dobio smiješnu desetogodišnju kaznu zatvora”, dodaje on.

Njegov cilj je također da predstavi sudovima sve nove dokaze do kojih dolazi, protiv ljudi za koje smatra da su odgovorni za masakr u Grabovici. Tvrdi da tužiocu u slučaju “Halilović” nije bilo dostupno mnogo važnih dosjea i dokumenata.

“Došao sam da nove dokaze dostavim lično tužilaštvu u Sudu BiH. Naišao sam na dvije autentične naredbe iz 1993. godine koje impliciraju da je Sefer Halilović u cijelosti komandovao operacijom ‘Neretva ‘93’”, rekao je on.

BIRN je kontaktirao Halilovićevog sina, koji je njegov glasnogovornik, ali on je odbio da komentariše ovaj članak.

Jedan od važnih dokaza koje je Drežnjak iznio tužiocima bila je dokumentarna serija Udruženja za zaštitu tekovina borbe za BiH, Udruženja generala Armije BiH i Udruženja za zaštitu imena i djela Teritorijalne odbrane BiH. U ovoj seriji od pet dijelova, dostupnoj na YouTubeu, u kojoj se predstavljaju novi dokazi koji nikada prije nisu prikazani, kaže se da je Halilović bio vođa akcije ‘Neretva ‘93’. Autori serije, svi bivši pripadnici ABiH, ne poriču da se operacija dogodila.

Još jedan dokaz koji Drežnjak navodi jeste presuda Suda BiH kojom je oslobođen krivice za klevetu.

Naime, Halilović je podigao tužbu za klevetu protiv Drežnjaka zbog navoda da je general komandovao “Neretvom ‘93” kada se dogodio masakr u Grabovici.

Halilović je imao stav da je Haški tribunal već dokazao njegovu nevinost. Ali Drežnjak je predstavio dokumente koji su nosili naziv Direktiva “Neretva ‘93”, na kojima je bio Halilovićev potpis.

Direktivom “Neretva ‘93” je 3., 4. i 6. korpusu ABiH data naredba za ofanzivnu vojnu operaciju u zoni u kojoj su se dogodili ratni zločini u Grabovici. Sud je prihvatio dokumente kao legitimne i Drežnjak je dobio pravnu bitku.

No, iako je tužilaštvu ponudio nove dokaze, Drežnjak nikada nije dobio povratne informacije. Tužilaštvo nije odgovorilo na pitanja BIRN-a za komentar.

 “Rat koji nismo tražili”

Josip Drežnjak. Foto: Nikola Bačić.

Sefer Halilović je 1997. objavio knjigu pod naslovom “Lukava strategija”, u kojoj implicira da su neki pripadnici ABiH, od kojih su neki bili iznad njega u komandnom lancu, zapravo odgovorni za komandovanje ne samo za vrijeme masakra u Grabovici već i za vrijeme masakra nad Hrvatima koji je počinjen neposredno nakon ovog, u selu Uzdol.

Sadržaj njegove knjige i dokumentarni film njegovog sina Semira “Kako je izdana Hercegovina”, u velikoj mjeri su razljutili njegove saborce.

U međuvremenu, “Uspavankа za Mladenku” koja se prikazivala u Mostaru aktuelizirala je u javnosti priču o masakru i podsjetila društvo na to da je težak ratni zločin počinjen nedaleko od mjesta u kome žive, kao i da oni koji su ga naredili nikada nisu kažnjeni.

“Dvadeset pet godina nakon rata, ovo je prva predstava koja eksplicitno govori o ratnom zločinu, i mislim da je to neprihvatljivo. Mi smo kao društvo još uvijek u fazi kada vjerujemo da su naši momci dobri, a da su ostali počinili sve zločine”, ističe Đulić.

“Zbog toga smo sjeli, napravili vlastitu umjetničku istragu i dogovorili se da ćemo predstavu napraviti za sebe. Ako pometemo pred svojim vratima, možda će i drugi osjetiti dužnost da to isto učine. Samo tako će naše dvorište biti čisto i zato vjerujem da je to poenta u suočavanju s prošlošću”, dodaje on.

Emotivni vrhunac za Đulića i njegovu mladu glumačku ekipu, koju su činili ljudi različitih naconalnosti i vjeroispovijesti, bila je večer kada su predstavu igrali pred porodicama žrtava.

Drežnjak je bio u publici: “Gledao sam i osjećao trnce po leđima. Bilo je izuzetno bolno i emotivno. Nažalost, sve što je prikazano u predstavi bila je istina”, rekao je on.

Drežnjak i Đulić su tokom rata devedesetih bili na suprotnim stranama, ali danas su prijatelji. Đulić učestvuje u skupovima koje organizuje Centar za nenasilnu akciju koji svake godine u Grabovici okuplja veterane svih zaraćenih strana kako bi odali poštu žrtvama i izrazili saučešće porodicama.

“Bilo je vrlo čudno, nas 30, svi bivši vojnici koji su se borili jedni protiv drugih, jer smo gurnuti u rat koji nismo tražili”, rekao je tokom jedne od ovih posjeta. “Okupili smo se kako bismo položili vijenac žrtvama naših vojski. Čak smo prisustvovali i misi”, naglasio je on.

Misterija 33. žrtve

Komemoracija za žrtve masakra u Grabovici. Foto: Nikola Bačić.

Većini žrtava Grabovice odaje se pošta barem jednom godišnje, na obilježavanju godišnjice ubistava, ali jedna od njih, 33. žrtva, gotovo je zaboravljena.

Zvao se Ivica Čavlović, a ubili su ga njegovi saborci. Pronalaženje činjenica o čovjeku koji je, prema nekim pričama, pokušao da zaustavi masakr, pri čemu je i sam ubijen, pokazalo se teškim.

Neki ga izvori imenuju kao Karlović umjesto Čavlović i niko od članova porodice Čavlović danas nije u Sarajevu, odakle je on bio.

Čavlović, rođen 1961. godine, po nacionalnosti Hrvat, iz Sarajeva pridružio se ABiH kako bi branio svoj grad i zemlju u kojoj je rođen. Neki izvori, poput haškog svjedoka Ramiza Delalića Ćele, izjavili su da je on bio pripadnik odreda “Zulfikar” ABiH. Drugi, kao Ivica Mlivončić u svojoj knjizi “Zločini s pečatom”, tvrde da je bio pripadnik 109. brdske brigade, poznate kao “Igmanski vukovi”.

U knjizi Mlivončić citira nekoliko članova “Igmanskih vukova”, i njihova svjedočenja otkrivaju brutalnost onoga što se te noći dogodilo u Grabovici. Klanje, silovanje, obezglavljivanje, zakivanje ljudi za krst. Rezultati obdukcije iz 1994. godine potvrđuju ove tvrdnje.

Čavlović je čuo pucnje u selu i pokušao da sazna šta se događa. Prema Delaliću, on je bio pripadnik odreda “Zulfikar” i nepoznati vojnik mu je na mostu prerezao vrat, jer je bio pripadnik “pogrešne etničke grupe”.

Mlivončić tvrdi da je Čavlović ubijen iz vatrenog oružja, jer je postojala mogućnost da svjedoči o tome šta se zaista dogodilo u selu.

Čavlovićevo ime nikada neće biti zapisano sa imenima drugih žrtava na velikom kamenom spomen-obilježju u centru sela.

Hrvatske političke elite u Bosni i Hercegovini predvođene Hrvatskom demokratskom zajednicom (HDZ) teško da će to dopustiti, jer je za njih on bio pripadnik “pogrešne vojske”.

Okolnosti u kojima je ubijen također se nikada neće razjasniti, što znači da je malo vjerovatno da će počinilac njegovog ubistva ikada biti izveden pred lice pravde.

Nikola Bačić je novinar i reporter Radio-televizije Bosne i Hercegovine. Ovaj tekst je nastao u okviru BIRN-ovog programa Balkanska tranziciona pavda, koji je podržan od strane Evropske komisije.

*Ovaj tekst je izmijenjen u dijelu u kom se govori o organizatorima okupljanja veterana u Grabovici: Drežnjak i Đulić su tokom rata devedesetih bili na suprotnim stranama, ali danas su prijatelji. Đulić učestvuje u skupovima koje organizuje Centar za nenasilnu akciju koji svake godine u Grabovici okuplja veterane svih zaraćenih strana kako bi odali poštu žrtvama i izrazili saučešće porodicama.

Nikola Bačić


This post is also available in: English (English)