Neizvjesno ko će platiti obeštećenja žrtvama seksualnog nasilja

Razlog zašto dvije žrtve seksualnog nasilja nisu uspjele dobiti dosuđene iznose jeste to što osuđene osobe nisu pristale da ih isplate. Protiv osuđenog Slavka Savića je pokrenut postupak izvršenja iako je prethodno njegova Odbrana navela da on nema nikakve imovine na sebi, niti primanja da isplati iznos od 30.000 maraka kao odštetu za silovanje u Vogošći.

Postupak izvršenja je advokatica Nedžla Šehić najavila i protiv Bosiljka i Ostoje Markovića, koji trebaju da isplate 26.500 konvertibilnih maraka na ime nematerijalne štete zbog povrede ličnosti i nanesene duševne boli tadašnjoj 14-godišnjakinji iz Kotor-Varoši.

Ukoliko se utvrdi da ni Markovići nemaju novca i imovine, ističe Šehić, upitno je kako će oštećene naplatiti dosuđenu naknadu.

“TRIAL International” u BiH je pokrenuo niz aktivnosti kako bi se praksa dosuđivanja uvela kroz krivični postupak. Kada počinitelj nema sredstava iz kojih bi se u potpunosti naplatio dug, u ovoj organizaciji kao potencijalni korak navode pokretanje parničnog postupka protiv odgovornosti entiteta ili države.

“U okviru takvog postupka, sam iznos bi bio nesporan, ne bi bilo potrebe dokazivati vidove i visinu naknade nematerijalne štete, što bi sve skupa žrtvi olakšalo položaj u odnosu na situaciju pokretanja parničnog postupka bez prethodno, u okviru krivičnog postupka, dosuđene naknade štete. Fokus takvog postupka bi bio na utvrđivanju odgovornosti države ili relevantnog entiteta da isplate taj iznos”, kaže Adrijana Hanušić-Bećirović, viša pravna savjetnica u “TRIAL Internationalu”.

Šehić pojašnjava da je Ustavni sud BiH donio odluku po kojoj se naknada ne može naplatiti od države ili entiteta, već od neposrednog izvršioca. Šehić pojašnjava da se, prema toj odluci, potraživanja od države ili entiteta koja su nastala u okviru ratnog zločina smatraju zastarom.

Ona, kao i Hanušić-Bećirović, vjeruje da će Ustavni sud BiH i drugi redovni sudovi u ovakvim slučajevima morati imati usvojen drugačiji stav po pitanju zastare. Naglašavaju da Ustavni sud BiH i drugi sudovi još uvijek nisu razmatrali ovakve slučajeve.

Prema Hanušić-Bećirović, u postojećoj odluci Ustavnog suda BiH se naglašava da će se pitanje primjene zastare rokova cijeniti vodeći računa o svim konkretnim okolnostima slučaja, što sugerira da se on može razlikovati u drugačijem činjeničnom stanju.

“U ovim slučajevima imamo jedinstvenu situaciju u kojoj činjenica da žrtva ima dokaz da joj počinitelj ne može isplatiti iznos stavlja dodatni teret na državu i njene entitete u smislu obaveze da plati naknadu žrtvi. Upravo takvu obavezu jasno predviđaju međunarodni standardi”, kaže Hanušić-Bećirović.

U “TRIAL Internationalu” u BiH zagovaraju da se zahtjevi naknade nameterijalne štete, ukoliko ih žrtve postave u krivičnom postupku, ne trebaju neopravdano upućivati na parnični postupak.

Hanušić-Bećirović naglašava da su pokrenuli i devet parničnih postupaka za žrtve seksualnog nasilja koji još uvijek nisu okončani.

Šehić, koja zastupa interese žrtava pred sudovima, naglašava da je u toku nekoliko krivičnih postupaka pred niže nadležnim sudovima, a i lično je zastupala u Kantonalnom sudu u Bihaću jednu oštećenu koja je nakon postizanja sporazuma o priznanju krivice dobila odštetni zahtjev.

U drugim kantonalnim i okružnim sudovima pojašnjavaju kako nisu imali slučajeva rješavanja naknade nematerijalne štete u toku krivičnog postupka.

Predsjednik Okružnog suda u Doboju Duško Ninković je kazao da je razlog zašto nisu imali takvih slučajeva zbog toga što oštećene ne postavljaju “jasan i određen” imovinskopravni zahtjev, sa svim potrebnim elementima.

U Osnovnom sudu u Brčko Distriktu kažu da se žrtve upućuju na parnični postupak jer bi rješavanje u okviru krivičnog odugovlačilo proces. Isto objašnjenje je ranijih godina davao Sud BiH, ali se praksa zbog utjecaja nevladinih organizacija promijenila.

U dva slučaja su žrtve seksualnog nasilja uspjele dobiti isplatu naknade nematerijalne štete u iznosu po 50.000 maraka. Radilo se, međutim, o sporazumu o priznanju krivice koji je optuženi postigao s Kantonalnim tužilaštvom u Bihaću. Sud je prihvatio te sporazume i u obrazloženju presude je navedeno da je žrtva seksualnog nasilja pristala da joj se isplati novac, što je optuženi i uradio.