Zločin u Srebrenici – želja za osvetom

Čelanović, koji je tada radio u odjeljenju za moral, vjerske i pravne poslove Bratunačke brigade VRS, posvjedočio je da je zarobljenike u Bratuncu ispitivao po naređenju pukovnika Ljubiše Beare, tadašnjeg načelnika za bezbjednost Glavnog štaba VRS.

Beara je, po iskazu Čelanovića, bio prisutan kada su u Bratunac, 13. jula 1995. uveče, brojnim autobusima i kamionima dovedene hiljade zarobljenih muslimanskih muškaraca iz Srebrenice.

Po optužnici protiv Mladića, zarobljenici su sutradan bili prebačeni na više lokacija u okolini Zvornika, gdje ih je VRS organizovano strijeljala.

Haški sud je Bearu 2010. nepravosnažno osudio na doživotni zatvor, proglasivši ga krivim za genocid u Srebrenici. Za genocid nad 7.000 srebreničkih Muslimana, optužnica tereti i Bearinog tadašnjeg starješinu, generala Mladića, koji je bio komandant Glavnog štaba VRS.

Svjedok Čelanović izjavio je da je pukovnika Bearu upoznao 13. jula 1995. godine preko Momira Nikolića, oficira za bezbjednost Bratunačke brigade VRS.

Nikolić je 2003. pred sudom u Hagu priznao krivicu za progon srebreničkih Muslimana, poslije čega je pravosnažno osuđen na 20 godina zatvora. Nikolić je zatim svjedočio na više suđenja optuženima za srebrenički genocid.

Čelanoviću je, kako je izjavio, Beara naredio da ispituje zarobljenike iz Srebrenice, kako bi ustanovio ima li među njima počinilaca ratnih zločina. Po riječima svjedoka, major Nikolić mu je potom doveo Rašida Sinanovića, pravnika iz Srebrenice, koga je od ranije poznavao, i još “pet-šest drugih”.

Poslije ispitivanja, Sinanovića i druge zarobljene Muslimane, kako je kazao Čelanović, vojni policajci su odveli u zgradu bratunačke osnovne škole, gdje su bili zatvoreni i mnogi drugi zarobljenici.

Sinanoviću se, prema zastupnicima Optužbe, od tada gubi svaki trag.

Svjedok je izjavio i da je, iste večeri, pukovniku Beari rekao da je preveliki broj Muslimana u autobusima i kamionima doveden u Bratunac. Zatim su zajedno obišli kolonu vozila, osnovnu školu i stadion, gdje su se također nalazili zarobljenici.

“Sa ulice su se mogli vidjeti zarobljeni Muslimani na prozorima škole… Čuli su se povici: ‘Kada će nas pustiti…Treba nam vode’”, rekao je svjedok opisujući prizor koji je vidio, napominjući da pukovnik Beara, s kojim je bio, nije reagovao. Cijelom dužinom bratunačke ulice, Čelanović je vidio vozila puna zarobljenika.

U unakrsnom ispitivanju, Mladićev branilac Branko Lukić sugerisao je svjedoku da je zločin u Srebrenici bio osveta iz “želje za osvetom” lokalnih Srba zbog prethodnih napada Armije BiH (ABiH) iz enklave na srpska sela, u kojima su mnogi civili bili ubijeni.

Potvrđujući da je tih napada bilo, Čelanović je, međutim, rekao da kod Srba nije primjetio želju za osvetom ni “fizičku mržnju”, nego samo želju “da prestane rat”.

Svjedok je, na sugestiju branioca, potvrdio da nije čuo da je bilo ko od zarobljenika bio ubijen u Bratuncu, poslije pada Srebrenice. Rekao je i da Sinanovića i druge Muslimane, koje je on ispitivao, niko nije maltretirao. Kazao je i da “nikada nije čuo” za plan da se protjera stanovništvo Srebrenice te da je imao saznanje da je cilj ofanzive VRS bio razoružavanje enklave.

Čelanović je kazao i da je tačno da mu je pukovnik Beara, 13. jula 1995, prenio da će “svi zarobljeni sutra ići u Kladanj na razmjenu”. Upitan da li je iko sačinio spisak zarobljenih, svjedok je odgovorio: “Bio sam ubijeđen da stvarno idu u Kladanj na razmjenu. Ne znam zašto bi iko pravio spiskove”.

Mladić je optužen i za progon Muslimana i Hrvata širom BiH, teror nad civilima u Sarajevu dugotrajnim granatiranjem i snajperisanjem i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce.

U nastavku suđenja Mladiću, iza zatvorenih vrata, posredstvom video veze svjedočio je svjedok RM-325.

Nastavak suđenja zakazan je za 15. maj.