Članak

Svi su se plašili paravojske

16. Aprila 2013.00:00
Svjedočeći u Odbranu Radovana Karadžića, bivši predsjednik Skupštine opštine Bratunac, Ljubislav Simić, izjavio je da su zločine nad Bošnjacima u toj opštini 1992. počinile paravojne formacije koje vlasti nisu mogle kontrolisati, kao i da je bošnjačko sta

This post is also available in: English

novništvo u julu 1995. godine dobrovoljno napustilo Srebrenicu.

Karadžić, tadašnji predsjednik Republike Srpske (RS) i vrhovni komandant njene vojske, optužen je za progon Bošnjaka i Hrvata širom BiH, kao i za genocid nad oko 7.000 srebreničkih Bošnjaka, nakon što je u julu 1995., Vojska Republike Srpske (VRS) zauzela tu enklavu.

Kao i raniji Karadžićevi svjedoci, i Simić je za izbijanje sukoba u bratunačkom kraju okrivio lokalne Bošnjake, ali je potvrdio da su zatim pristigli srpski dobrovoljci koji su jedan broj Bošnjaka zatvorili u lokalnu osnovnu školu, zlostavljali i ubili.

Krizni štab, čiji je Simić bio član, zatim je preostale Bošnjake evakuisao na Pale, a paravojske su se povukle poslije prijetnji policije i vojske. Te paravojske, kako kaže svjedok niko nije mogao kontrolisati i svi su ih se plašili.

Simić je tvrdio da su 12. jula 1995. godine, dan nakon pada Srebrenice, predstavnici Bošnjaka na sastanku sa komandantom VRS, Ratkom Mladićem, u bratunačkom hotelu Fontana, kojem je prisustvovao, sami tražili da budu evakuisani u Kladanj, u čemu su im VRS i lokalne vlasti pomogle, organizujući transport. Niko, kako je rekao Simić, nije prisiljavao bošnjačko stanovništvo da ode.

Snimak sa tog sastanka, haško Tužilaštvo je ranije prikazalo u sudnici, gdje se moglo vidjeti kako Mladić poručuje Bošnjacima da mogu opstati ili nestati.

U unakrsnom ispitivanju, tužilac Julian Nicholls predočio je Simiću da je prije sastanka u hotelu Fontana, Mladić, u njegovom prisustvu, već zatražio od civilnih vlasti da obezbijede veliki broj kamiona i autobusa za evakuaciju oko 20.000 bošnjačkih izbjeglica iz Potočara. Ne negirajući da se sastao sa Mladićem, svjedok je odgovorio da komandant VRS to nije rekao dok je on bio prisutan.

Ostajući pri iskazu da su Bošnjaci svojevoljno napustili Srebrenicu, Simić je rekao: Ja sam bio na sastanku i čuo predstavnike Muslimana da oni žele hitnu evakuaciju i da će, ako se ništa ne uradi, ići sami, neorganizovano… Koliko sam ja vidio gore (u Potočarima), niko nikog nije prisiljavao da uđe u autobuse.

Objašnjavajući da je njegova dužnost bila da obezbijedi hranu i vodu za hiljade srebreničkih izbjeglica, Simić je potvrdio da je u Potočarima zatekao šokantan prizor i da su namirnice koje je donio bile kap u moru.

Svjedok je izjavio i da su u enklavi do njenog pada vladali užasni životni uslovi. Posvjedočio je, međutim, da nije čuo za Karadžićevu Direktivu 7”, kojom je naložio da VRS stvori upravo takve uslove za civile, bez nade u opstanak.

Simić je tvrdio i da nije znao ni da su zarobljeni Bošnjaci desetinama autobusa 13. jula 1995. godine dopremljeni u Bratunac, niti da su tu prenoćili, prije nego su odvedeni na više lokacija kod Zvornika, gdje su strijeljani. Svjedok je kazao da nije znao za ubistva koja su se te noći dogodila u bratunačkoj osnovnoj školi.

Za ubistvo velikog broja bošnjačkih zarobljenika u skladištu zadruge u selu Kravica, 13. jula 1995., Simić je, kako je rekao, čuo sljedećeg dana. Tadašnji civilni povjerenik za Srebrenicu, Miroslav Deronjić, rekao mu je da je o tome obavijestio i ove gore, odnosno Karadžića.

Prema optužnici, srpske snage su u Kravici ubile oko 1.000 zarobljenih Bošnjaka, i to je bilo prvo u nizu masovnih pogubljenja muškaraca iz Srebrenice.

Na sugestiju tužioca Nichollsa da se, prema bilješkama iz dnevnika generala Mladića, na sastanku u junu 1992. godine pohvalio da su prije rata Bošnjaci bili većina u Bratuncu, a da danas imamo dva Muslimana, Simić je uzvratio da je to rekao ironično, kako bi skrenuo pažnju na učinak djelovanja srpskih paravojski.

U Haagu je za 17. april zakazana rasprava o žalbi na odluku kojom je Karadžić, na polovini suđenja, bio oslobođen optužbe za genocid u sedam bosansko-hercegovačkih opština.

Radoša Milutinović


This post is also available in: English