Moralna satisfakcija za porodice žrtava

Presuda Općinskog suda nije pravosnažna s obzirom da Pravobranilaštvo RS-a ima mogućnost da u roku od 30 dana podnese žalbu Kantonalnom sudu u Sarajevu.  

Senida Karović, predsjednica Udruženja civilnih žrtava rata Kantona Sarajevo, kazala je da je presuda za porodice koje su izgubile svoje najmilije jako važna jer predstavlja moralnu satisfakciju i dokazuje da ima pravde.

“Porodice su sretne zato što je djelić pravde zadovoljen. Njima ništa ne može nadoknaditi njihove najmilije. Nikakve pare, nikakvi papiri. Međutim, važno im je da su dobili presudu u kojoj se kaže da je Republika Srpska odgovorna za ono što su doživjeli oni i njihovi najbliži koji su ubijeni u ratu od 1992. do 1995. godine”, rekla je Karović, dodavši da je i ona među 3.000 civilnih žrtava rata koje su podnijele tužbu za nadoknadu nematerijalne štete.

Karović je 1993. godine izgubila dio tijela – nakon ranjavanja, amputirana joj je noga iznad koljena. Svjesna je da joj ništa ne može nadoknaditi nogu, ali ipak smatra da je jako važno da dobije presudu u svoju korist jer za nju je to putokaz da ima pravde.

Esad Hrvačić, advokat koji zastupa porodice ubijenih civila, također je naglasio da je najveći uspjeh presude moralno-pravna satisfakcija za žrtve.

“Visina štete je utvrđena prema kriterijima Vrhovnog suda FBiH. To se kreće od 7.000 do 20.000 KM, što ovisi o krvnom srodstvu sa žrtvom. (…) Radi se o bliskom krvnom srodstvu ili o roditeljima, djeci, braći i sestrama”, rekao je Hrvačić.

On je pojasnio da su tokom postupka dokazivali vrijeme i mjesto pogibije, te srodstvo žrtve, ali ne i općepoznate činjenice.
 
“Opće je poznata stvar ko je opkolio Sarajevo, da je to bila Vojska Republike Srpske (VRS). Građani Sarajeva su ginuli i bili ranjeni od granata ili snajpera. Puna odgovornost je na Republici Srpskoj jer su sva lica radila u okvirima vojnih dužnosti u VRS-u. Imamo presude protiv generala zbog tih djela i tu je pravna odgovornost jasna i nedvosmislena”, kazao je Hrvačić.
 
Zbog zločina počinjenih na području Sarajeva, u Haškom tribunalu osuđeni su Stanislav Galić, na doživotnu kaznu, i Dragomir Milošević, na 29 godina zatvora. Presudama je utvrđeno da su Galić i Milošević vodili kampanju granatiranja i snajperskog djelovanja na Sarajevo s prvenstvenim ciljem širenja terora među stanovništvom.
 
Nepravosnažnom presudom osuđen je i Momčilo Perišić, bivši načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije, na 27 godina zatvora, između ostalog i zbog izvršenja kampanje artiljerijskog i minobacačkog granatiranja i snajperskog djelovanja po Sarajevu.

Za razliku od civilnih žrtava rata koje su dobile prvu presudu protiv RS-a pred Općinskim sudom u Sarajevu, u korist logoraša ovaj sud je donio 20-ak presuda.

“Imamo 20-ak presuda koje je presudio Općinski sud u Sarajevu za logoraše koji su bili zarobljeni na prostoru Republike Srpske i za one koji su ubijeni na tom prostoru. Sada je u toku žalbeni postupak. Pravobranilaštvo RS-a je uložilo žalbu na prvostepenu presudu i sada čekamo zakazivanje rasprave”, rekao je Murat Tahirović, predsjednik Udruženja logoraša u BiH.

Tahirović je dodao da je Udruženje prve tužbe predalo još krajem 2006. različitim sudovima u BiH, a do danas je upućeno oko 17.000 kako pojedinačnih, tako i zajedničkih tužbi.  
 
Jedna pravosnažna presuda, prema Tahiroviću, naplaćena je u RS-u, dok su dvije u proceduri za naplatu potraživanja.

“Jako bitan je stav Vrhovnog suda FBiH prema kojem se daje pravo svim žrtvama, a što je ujedno signal svim nižim sudovima da ujednače praksu. Sa ujednačavanjem prakse predmeti su se počeli brže rješavati, i sada imamo veliki broj presuda. Sada nas očekuje drugi problem – kako naplatiti odštetu”, kazao je Tahirović.

Presude ne znače samo materijalnu naknadu, smatra Tahirović, već uspostavljaju sistem u BiH, ko je i za šta odgovoran.

Mirsada Grbo, majka Edina Škrijelja, koji je bio u logoru 22 mjeseca, očekuje presudu Općinskog suda u Sarajevu.

“Teški su trenuci koje sam sama preživljavala, a možete zamisliti šta je značilo za njega da 22 mjeseca bude pod kontrolom ubica. Da daju sve novce svijeta, ne mogu oni nadoknati svu tu blamažu i sav taj teror što su preživjeli u logorima. Presuda može biti satisfakcija da se kaže da je ipak zločin kažnjen”, rekla je Grbo, naglasivši da je njen sin tada imao 19 godina.