Jević i ostali: Namamljeni plavim šljemovima

Enver Husić, svjedok Državnog tužilaštva, imao je 16 godina kada je s bratom, ocem i drugim Srebreničanima krenuo preko šume prema Tuzli, u nadi da će se tako spasiti. Rekao je da su tada bili izloženi granatiranju, te da je stotinjak muškaraca teže ranjeno, među kojima i njegov otac.

“Pucali su sa svih strana. Vidjeli smo na cesti transporter UN-a i s megafona su davali ultimatume da se moramo predati ili će nas pobiti. Govorili su da je tu UNPROFOR, da će nas oni sprovesti do Tuzle, i to nas je ohrabrilo. (…) Nakon što smo se predali, vidjeli smo da vojnici s plavim šljemovima nisu unproforci, da su to ustvari srpski vojnici. To je značilo smrt, da smo namamljeni i da ćemo biti pobijeni”, rekao je svjedok Husić.  

On je kazao da je u koloni Srebreničana tada bila naoružana manja grupa ljudi, ali da on nije vidio da je neko od njih pucao.

Prema optužnici, pripadnici Centra za obuku na Jahorini su 12. i 13. jula, po naredbi i pod nadzorom optuženih Duška Jevića, Mendeljeva Đurića, Gorana Markovića i Neđe Ikonića, s drugim jedinicama učestvovali u zarobljavanju više hiljada muškaraca Bošnjaka.

Kako se navodi, zarobljenici su držani na livadi u Sandićima, a potom su odvođeni na razna mjesta, uključujući i skladište u Kravici, gdje je strijeljano više od 1.000 muškaraca.

Jević je bio komandant Centra za obuku na Jahorini, Đurić i Ikonić komandiri Prve i Druge čete tog centra, a Marković je bio komandir voda u Prvoj četi.

Vojnici su, kako je ispričao svjedok, sačekivali one koji su se predavali i oduzimali im novac, nakon čega su ih upućivali na jednu livadu. Prije prelaska ceste, kako je svjedok pojasnio, svi su morali baciti torbe.

“Meni je to bio znak da ćemo biti pobijeni, samo što živimo još neke momente”, rekao je Husić.

On je posvjedočio kako su tada njegov školski drug i komšija bili izdvojeni.

“Kad sam kasnije išao po vodu, čuo sam kako ih tuku u jednoj kući, čuo sam strašno zapomaganje. Pretpostavio sam da su to oni”, naveo je Husić.

Svjedok je s još par mladića bio zadužen da donosi vodu s jedne česme, ali je muškarcima na livadi “smio da daje samo po jedan čep”.

Husić se prisjetio kako je na cesti viđao zaustavljene autobuse sa stanovništvom koje je iz Potočara krenulo prema Tuzli, i koje su, kako je naveo, “ponovo pljačkali”. Ulaskom u jedan od autobusa svjedok se uspio spasiti.

“Jedan vozač mi je rekao da mu natočim vode u tetrapak i ostavim kod volana. Bacio sam kanistere, ostavio vodu vozaču i ušao da spasim živu glavu. Otišao sam među žene, koje su me sakrile torbama”, ispričao je Husić.

Svjedok je rekao kako se i njegov brat uspio spasiti jer su ga vojnici ubacili na jedan kamion nakon što su pitali ko je mlađi od 15 godina, ali da se s ocem više nikad nije vidio.

Suđenje će biti nastavljeno u ponedjeljak, 11. oktobra 2010.