Bundalo i ostali: Neizbrisiva sjećanja na zločine

Više od godinu dana, kroz saslušanje preko 60 svjedoka i uvođenje skoro 300 materijalnih dokaza, Tužilaštvo BiH je pokušalo dokazati učešće Ratka Bundala, Neđe Zeljaje i Đorđislava Aškrabe u progonu, prisilnom zatvaranju, te fizičkom i psihičkom zlostavljanju i ubistvima civila s područja Kalinovika, Foče, Trnova i Gacka, tokom 1992. i 1993. godine.

Odbrane trojice optuženih trebale bi, saslušanjem prvih svjedoka, 17. marta početi sa izvođenjem svojih dokaza.

Bundalo, bivši komandant Taktičke grupe Kalinovik, Zeljaja, bivši komandir Stanice javne bezbjednosti (SJB) u tom gradu, i Aškraba, koji je nadzirao logor “Barutni magacin” sredinom 1992. godine, terete se i za sudjelovanje u udruženom zločinačkom poduhvatu.

“Krajem aprila 1992. godine, Boško Govedarica, načelnik SJB-a Kalinovik, rekao nam je da je doveo Zeljaju, ‘iskusnog kolegu i druga’, kako bi nam pomogao. Znam da su govorili da je komandant u vojsci bio Bundalo, a kasnije sam saznao da je Aškraba bio na čelu ‘Barutnog magacina’”, rekao je zaštićeni svjedok Tužilaštva pod šifrom A.

Bivši pripadnici vojske i policije govorili su o zločinima počinjenim nad Bošnjacima koje su osiguravali u školi u Kalinoviku, policijskoj stanici i logoru “Barutni magacin”.

“Policija, a nekad i vojska, privodila je Bošnjake, ali ja to nisam činio. Rasporede službi policajaca i patrolne naloge pisao je komandir Zeljaja. Bošnjaci su bili zatvoreni u osnovnoj školi, a, čuo sam, i u policijskoj stanici”, kazao je Željko Mandić, koji je u tom periodu bio pripadnik rezervnog sastava policije.

Prema navodima optužnice, od početka maja 1992. godine vršena su hapšenja muškaraca i žena, te prisilna zatvaranja u Osnovnu školu “Miladin Radojević” u Kalinoviku. Tužilaštvo smatra da su školu osiguravali pripadnici policije iz tog grada, dok je hrana dovožena iz kasarne “Gornji logor”, u kojoj je bila smještena vojska.

“Iz sale u školi, gdje smo bili zatvoreni, izvedena su jednom prilikom dvojica Pervana, Hašim Hatić, Sejo Kršo i još neki ljudi, i zatvoreni u drugu prostoriju. Čuli smo pucnjeve. Sutradan je došao kamion i odvezao tijela. Meni i još jednoj ženi je naređeno da idemo čistiti krv, koje je bilo posvuda. Teško se čistila…”, rekla je svjedokinja Fadila Hatić.

Tijela iz škole u Kalinoviku prevezao je Mirko Aškraba, bivši stražar u kasarni “Gornji logor” i brat trećeoptuženog, koji je tokom svjedočenja kazao da su ih ostavili blizu takozvanog Grajseljskog polja.

Tužilaštvo smatra da su Bundalo i Zeljaja učestvovali u formiranju logora “Barutni magacin”, te zatvora u školi u Kalinoviku i podrumskim prostorijama policijske stanice. Neki od njih, navodi se u optužnici, odvođeni su iz policijske stanice i korišteni kao “minolovci”, dok su ostali zatvorenici svakodnevno bili izloženi fizičkom i psihičkom zlostavljanju.

“Kosu su mi počupali i sipali vruću vodu na ruke. Imam sedam uboda na tijelu, i ti ožiljci nikada neće zarasti. Te rane su se bile zagnojile, i kada sam razmijenjena, doktori su morali to da čiste i šiju”, kazala je Džemila Redžović.

Bivši pripadnik rezervnog sastava policije Milivoje Faladžić kazao je da su Zeljaja i Govedarica “izdavali naređenja kako da se ponašamo prema zatvorenicima u školi”.

“Morali smo ih čuvati i o svemu njih obavještavati. Oni su nam kazali i da zatvorenike u policiji ne smije niko dirati”, istakao je Faladžić.

Pojedine žene i djevojke koje su bile zatočene u školi u Kalinoviku odvodili su pripadnici paravojne jedinice Pere Eleza iz Miljevine i “masovno silovali”.

“Od vojnika i policajaca sam saznao da je Elezova vojska dolazila u školu i silovala žene, te da su neke djevojke odvodili u javne kuće u Foči i da rade u kafanama. Jedna starija žena mi je rekla da su djevojke odvođene i na farmu ‘Pavlovac’, gdje su silovane, a neke i zakopane u masovnu grobnicu”, rekao je svjedok A.

Pero Elez je bio komandant Miljevinskog bataljona iz Foče. Smatra se da je poginuo u toku rata.

U školi u Kalinoviku je izvjesno vrijeme bio zatočen i Elvir Čemo, koji je tada imao 12 godina, i tokom svjedočenja je istakao da su zatvorenike čuvali “pripadnici policije”, te da je jednom prilikom vidio Zeljaju “u uniformi i s brkovima”.

Zatočene žene su krajem augusta 1992. godine uz odobrenje Bundala, kako stoji u optužnici, razmijenjene na način da su morale s borbenih linija izvući poginule srpske vojnike, nakon čega im je bilo dozvoljeno da s djecom prijeđu na teritoriju pod kontrolom Armije BiH.

Za razliku od njih, muškarci su već početkom jula 1992. godine prebačeni u logor “Barutni magacin”, koji je bio “obezbijeđen bodljikavom žicom i miniran”, i gdje su bili pod vojnom stražom.

“Svaki dan smo po kiši išli, u nadi da će nam dozvoliti da vidimo muževe, a policajci i vojska su nam govorili da je Đorđislav Aškraba tu glavni i da njega moramo pitati”, kazala je svjedokinja Redžović, čiji je suprug Rašid bio zarobljen. Dodala je da ga je zadnji put vidjela 27. jula 1992. godine u tom logoru, kada joj je kazao da ih vode “u Foču, da ih ubiju”.

I svjedokinja Fatima Kešo je u “Barutnom magacinu” posljednji put vidjela svog muža i svekra, krajem jula 1992. godine.

“Otišla sam sa sinom da ih posjetim, i tada je stražar Neđo Vuković kazao da je Aškraba zabranio posjete”, istakla je Kešo i dodala da je tijela supruga i svekra nakon rata pronašla u masovnoj grobnici na području Kalinovika.

Neđo Vuković je pak kazao da je Aškraba pravio rasporede vojnika na straži, te da je imao “korektan“ odnos s porodicama koje su dolazile u posjetu zatočenim muškarcima.

Muškarce iz “Barutnog magacina” su kamionima, kako je kazao svjedok I, na strijeljanje odvezli “ljudi Pere Eleza i Žage Kunarca”, početkom augusta 1992. godine.

“Došli su naoružani vojnici, koji su brutalno zlostavljali zatočene, te ih natovarili na tri do četiri kamiona i odvezli. Nakon što su prvi put otišli, čuli smo pucnje, a potom su se vratili i odvezli ostale. U njihovoj pratnji bilo je policijsko vozilo s rotacijom”, rekao je svjedok I.

Dragoljub Žaga Kunarac osuđen je u Haagu na 28 godina zatvora zbog učešća u mučenjima i silovanjima žena i djevojaka na području Foče.

“Đorđislav Aškraba je bio upravnik tog logora. On sve zna o stradanju moje djece. Njih još nisam našla. Aškraba je u logoru bio glavni za zatvaranje, premlaćivanje, i zna valjda i kome ih je predao da ih ubije. Muža sam našla, mrtvoga, ali ne znam gdje su mi sinovi”, rekla je Džemila Suljić, svjedokinja Tužilaštva.

Tužilaštvo smatra da su iz logora “Barutni magacin” pripadnici paravojne jedinice iz Miljevine u grupama odvodili muškarce u pravcu Mehkih brda, Kalinovika i Miljevine, gdje su ih lišavali života.

Tako je u masovnoj grobnici na Mehkim brdima, kako je istaklo nekoliko vještaka koje je pozvalo Tužilaštvo, izvršena ekshumacija posmrtnih ostataka 10 osoba, dok su na lokalitetu “Tuneli” kraj Miljevine ekshumirani posmrtni ostaci 36 žrtava.

Na Mehkim brdima je 1999. godine svjedokinja Remza Šurković pronašla posmrtne ostatke svog brata, dok za očevim još uvijek traga.

“Taj zadnji susret s ocem nikada neću zaboraviti. Molili smo i preklinjali Aškrabu da pusti nas djecu da vidimo svoje očeve, i na kraju nam je i dozvolio. Kao da sada oca gledam – prišao nam je bez riječi i zagrlio mene i sestru. Aškrabu sam pitala zašto ga ne pusti, i on je kazao da je tu sigurniji”, rekla je Šurković, koja je tada imala 16 godina.

Preostale muškarce iz “Barutnog magacina” pripadnici paravojne jedinice su 5. augusta 1992. godine odvezli u pravcu Miljevine, da bi u mjestu Ratine strijeljali 24 zatvorenika, a potom njihova tijela spalili.

Fejzija Hadžić jedini je preživio okrutni zločin u Ratinama, o čemu je svjedočio pred Sudom BiH. Prisjetio se kako je u “Barutni magacin” toga dana prvo došao Aškraba i kazao: “Vama je fino kako je drugima”, a za njim je došao i Elez.

“Elez je naredio da nam vežu ruke, a onda su nas kamionima odvezli do jedne štale, gdje su nas strijeljali. Čuo sam rafal i pao na zemlju praveći se da sam mrtav. Tada su naredili drugim zarobljenicima da nas ubace u štalu, i tu su nas polili benzinom i zapalili”, rekao je Hadžić.

Bivši vozač Ratka Bundala, Risto Puhalo, kazao je da optuženi nije kriv za odvođenje i ubistva zatočenika iz “Barutnog magacina”.

“Garantujem životom da Bundalo početkom augusta 1992. godine nije nigdje išao te da nije naredio ubistva ljudi iz ‘Barutnog’. Znam da mu je bilo krivo kad je saznao za to, te da se naljutio i psovao”, rekao je Puhalo.

Iako u optužnici stoji da je Aškraba predao zatvorenike iz logora pripadnicima jedinice iz Miljevine, Manojlo Krstović, bivši čuvar, kazao je suprotno.

“Moralno i materijalno tvrdim da je Aškraba dan prije dolaska tih vojnika slomio nogu. On je dva dana poslije odvođenja muškaraca došao kratko u ‘Barutni magacin’, s gipsom na nozi”, istakao je Krstović.

Aida Alić je novinarka BIRN – Justice Reporta, [email protected] Justice Report je BIRN-ova sedmična online publikacija.