Članak

Kravica: 13. juli 1995. godine u iskazima svjedoka

28. Jula 2008.00:00
Izjave svjedoka Tužilaštva i Odbranâ na prvom suđenju za genocid u BiH daju sliku dešavanja u Kravici 13. jula, kada je strijeljano oko 1.000 Bošnjaka.

This post is also available in: English (English)

Dvije i po godine nakon što je potvrdio prvu optužnicu za genocid, Sud BiH će 29. jula ove godine izreći presudu.

Državno tužilaštvo tereti Miloša Stupara, Milenka Trifunovića, Petra Mitrovića, Branu Džinića, Aleksandra Radovanovića, Slobodana Jakovljevića, Miladina Stevanovića, Velibora Maksimovića, Dragišu Živanovića, Branislava Medana i Milovana Matića za saučesništvo u genocidu.

Optužba smatra da je Stupar bio komandant Drugog odreda Specijalne policije, kojem su pripadala devetorica optuženih, dok je Matić bio u Vojsci Republike Srpske (VRS). Svi su, prema navodima optužnice, učestvovali u zarobljavanju i sprovođenju kolone od oko 1.000 civila u Zemljoradničku zadrugu (ZZ) u selu Kravica, gdje su ih u večernjim satima 13. jula 1995. godine strijeljali.

Richard Butler, vojni analitičar Haškog tužilaštva, svjedočio je da su jedinice Specijalne policije 13. jula bile pod komandom VRS-a, te su učestvovale u operaciji “Krivaja 95”, kojoj je cilj bilo “sužavanje prostora zaštićene zone samo na grad Srebrenicu, te prekid komunikacije sa Žepom”.

Butler je naglasio da su jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) angažovane nakon 10. jula, “kada su snage VRS-a postale svjesne da je moguće zauzeti to područje”. Jedinice Specijalne policije – među njima i Drugi odred iz Šekovića – u Bratunac su stigle 11. jula, a naredna dva dana su, pod komandom VRS-a, bile raspoređene na putu od Konjević Polja prema Kravici.

Tomislav Kovač, zamjenik ministra unutrašnjih poslova RS-a od augusta 1994. do augusta 1995., a potom ministar do decembra iste godine, zajednički svjedok Odbranâ, objasnio je da je za “namjere VRS-a za prostor Srebrenice” saznao u julu 1995. godine, “kada je predsjednik RS-a Radovan Karadžić tražio da se angažuju snage MUP-a na tom području”.

Dragomir Vasić, bivši načelnik policije RS-a, svjedok Tužilaštva, također osumnjičen za zločine u Srebrenici, rekao je da je 10. jula 1995. godine primio naredbu od Tomislava Kovača.

“U naredbi je stajalo da je započela operacija u rejonu Srebrenice te da se jedinice, uključujući Drugi odred Specijalne policije Šekovići, udruže u napadu”, rekao je svjedok.

O tome koje su jedinice bile prisutne za vrijeme strijeljanja, svjedoci kako Tužilaštva, tako i Odbranâ, različito su govorili. Oni koji su preživjeli strijeljanje su govorili “srpski vojnici ili policajci”, dok su svjedoci bivši pripadnici VRS-a i policije tvrdili da su u Kravici bili pripadnici paravojnih formacija te “ljudi koji su govorili ekavski”.

Hajra Ćatić, svjedokinja Tužilaštva, 13. jula 1995. bila je u jednom od autobusa kojima su žene i djeca evakuisani iz grada. Tokom prolaska kroz selo Sandići, kazala je Ćatić, na jednoj livadi je vidjela oko 300 zarobljenih muškaraca koje su čuvali srpski vojnici.

“Također smo vidjeli i kolone muslimana koje su prema Kravici vodili srpski vojnici”, prisjetila se svjedokinja.

Prema izjavama brojnih svjedoka, civili ubijeni u Kravici bili su muškarci koji su zarobljeni ili su se predali dok su pokušavali napustiti Srebrenicu. Nakon što su zarobljeni, odvedeni su na livadu u mjestu Sandići.

“Srbi su megafonom pozivali da se predamo. Govorili su da nam neće ništa i da će nas UNPROFOR sprovesti do Tuzle. Većina je odlučila da se preda. Kad smo došli do livade, tu je bilo već preko 1.000 ljudi. Bilo je dosta ranjenika, pa se zbog vrućine osjetio miris krvi”, rekao je Enver Husić.

Husić, koji je u julu 1995. imao 17 godina, uspio je ući u jedan od autobusa, dok je njegov otac ostao u Sandićima. Do danas nisu pronađeni njegovi posmrtni ostaci.

U Sandićima je zarobljenike obišao i Ratko Mladić.

“Rekao im je da se ne brinu, da su im porodice odvezene u željenim pravcima, te da će im se moći pridružiti kada se obezbijede prevozna sredstva. Nakon toga je uslijedio aplauz i povici ‘živio’…”, ispričao je svjedok Slobodan Mijatović, bivši pripadnik Vojne policije koji je bio u pratnji generala Mladića.

Prema tvrdnjama svjedoka, zarobljenici su nakon Mladićevog odlaska, u pratnji naoružanih muškarca u civilnom odijelu i vojske, sprovedeni u koloni ka hangaru u Kravici.

O onome što se desilo u samom hangaru govorili su zaštićeni svjedoci S1 i S2, koji su uspjeli preživjeti masakr.

“Hangar je bio ispunjen do posljednjeg mjesta. Onda se začuo rafal, a potom je počela pucnjava. Zažmirio sam i čekao da me ubiju. Svi muškarci su popadali. I ja sam legao. Krvi je bilo svuda. Dok sam ležao, čuli su se jauci, zapomaganje, vriska… Vladala je panika”, prisjetio se svjedok S1, dodavši da je taj 13. juli 1995. godine preživio jer je bio zaštićen tijelima ubijenih.

Nakon pucnjave i bacanja bombi koje je “trajalo oko sat vremena”, S1 je nepomično ležao između mrtvih tijela, slušajući izvana galamu i smijeh.

“Legao sam na jednog od mrtvih muškaraca, a dvojicu sam prebacio preko sebe. Ostao sam tako 24 sata”, rekao je S1, koji je iz hangara uspio izaći tek 15. jula, te je sa svjedokom S2 krenuo ka šumi, da bi 11 dana hodali dok nisu izašli izvan teritorije pod kontrolom srpskih snaga.

Zaštićeni svjedok S2 je ranjen u pucnjavi.

“Nastao je živi pakao. Niko ni za koga nije znao. Čuli su se jauci, zapomaganja, krici… Nakon pucnjave su napravili pauzu, izašli ispred hangara, zapalili cigarete, a onda bi se vraćali i nastavljali pucati po nama, ubijajući preživjele”, ispričao je S2.

Dok je čekao da pobjegne, svjedok je, tvrdi, slušao kako vojnici među tijelima traže preživjele.

“Neki su se, kako sam čuo, javili, izašli iz hangara. Onda sam čuo rafale i slušao kako vuku tijela ubijenih. Čuo sam bagere koji su kupili leševe”, prisjetio se S2.

Luka Marković, svjedok Tužilaštva, koji je bio uposlenik ZZ-a, ispričao je da su muškarce u Kravicu dovezli u 18 autobusa, te je u hangaru bilo “oko 1.000 ljudi”.

“Kada su napunili zatvoreni dio hangara, zaključali su vrata katancem i počeli puniti otvoreni dio. Čuo sam rafal i glasni uzvik Allahu ekber!. Zatočenici su nasrnuli na stražare. Oni ispred kapije su zapucali. Za pola sata su svi pobijeni u otvorenom dijelu hangara. Ubijanje je ubrzo nastavljeno i u zatvorenom dijelu”, prisjetio se Marković.

I Ilija Nikolić je ispričao da je jedan od zarobljenika oteo pušku i ubio policajca, nakon čega su ostali povikali Allahu ekber! i krenuli ka stražarima, zbog čega su oni počeli pucati po njima.

Preživjeli S1 negirao je navode o bilo kakvom napadu, tvrdeći da je jedina pucnjava koju je čuo bila “kada su po nama pucali”.

Neposredno nakon strijeljanja, u Kravici je bio Jovan Nikolić, bivši direktor zadruge.

“Bio sam svega nekoliko metara udaljen od grupe zarobljenika kada im je jedan vojnik rekao da legnu. Potom ih je sve pobio. U hangaru sam vidio beživotna tijela pobijenih ljudi. Pod nisam mogao vidjeti od leševa. Brzo su ih odnijeli na lokaciju Glogova. Nekoliko dana kasnije došle su dvije cisterne i oprali su hangar”, svjedočio je Jovan Nikolić.

Zoran Erić, koji je u vrijeme ubistava u Kravici služio vojnu radnu obavezu, rekao je kako nije vidio strijeljanje, ali da je iz hangara čuo krike “dajte vode“ i “majko moja”. Dan poslije, 14. jula, Erić je, zajedno sa vojnicima, prekrivao sijenom leševe “oko 200 ljudi” ispred hangara, “kako ih ne bi primijetili vojnici UNPROFOR-a”.

Prema iskazima svjedoka, po naredbi komande Bratunačke brigade, tijela su uklanjali pripadnici Civilne zaštite, među kojima je bio i zaštićeni svjedok S3.

“Da sam znao da ću utovarati leševe, ne bih došao. Nakon što su nam utovarili leševe u kamione, rekli su da ih vozimo u selo Glogova. Tamo su nas dočekali vojnici i grobnica dužine oko 50 metara i širine oko 2,5 metara, u kojoj je bilo već nekoliko leševa”, ispričao je S3.

Dragomir Mirković, bivši direktor Komunalnog preduzeća Bratunac, rekao je da je u grobnici Glogova ukopano “500 do 600 leševa”. Ovaj svjedok Odbranâ je govorio o tome kako su njegovi radnici tokom rata “pokopavali tijela mrtvih, poginulih ljudi i uginulih životinja”, odnosno da su vršili “asanaciju terena”.

Komunalno preduzeće pozvao je pukovnik Ljubiša Beara, kojem se u Haagu sudi za njegovu ulogu u dešavanjima u Srebrenici.

“Kad je iskop počeo, kamioni su počeli dovoziti leševe”, rekao je Mirković i dodao da je toga dana na putu prema Konjević Polju vidio “incident” u Kravici.

“Vidio sam kamaru ljudi pobijenih i čovjeka u maskirnoj uniformi kako ubija neke koji su ležali na zemlji”, sjetio se Mirković.

“Imamo dokaze da se grobnica Glogova i povezane sekundarne grobnice odnose na Kravicu, a ne na druga mjesta stradanja. Bili smo u situaciji da utvrdimo apsolutnu podudarnost materijala iz Kravice i onih iz grobnica”, rekao je Dean Manning, istražitelj Haškog tužilaštva, svjedočeći putem videolinka pred Sudom BiH.

Najveći broj ubijenih tijela iz skladišta u Kravici, prema nalazima vještaka, zakopan je u grobnicama Glogova I, gdje je 1999. godine ekshumirani posmrtni ostaci 191 osobe i 283 dijela tijela, te u masovnoj grobnici Ravnice, gdje su ekshumacijom 2000. godine pronađena tijela 32 osobe i približno 148 dijelova tijela.

U grobnici Glogova su pored tijela ubijenih pronađeni i dijelovi armiranog betona, okvir vrata, te dijelovi vrata koji su identični onima iz skladišta Kravica.

U svojoj završnoj riječi Tužilaštvo BiH je za optužene zatražilo maksimalnu kaznu zatvora u trajanju od 45 godina, dok Odbrane smatraju da je jedina “odgovarajuća” presuda za njihove branjenike – oslobađajuća.

Merima Husejnović je novinarka BIRN – Justice Report-a. [email protected]. Nidžara Ahmetašević je urednica BIRN – Justice Report-a. [email protected] Justice Report je sedmična online BIRN publikacija.

Povezani članci

Merima Husejnović


This post is also available in: English (English)