Roditeljima koji traže nestalu djecu svaki dan je novi rez na srcu

Milan Tubić. Foto: Porodični album 

“Neku noć sam ga sanjala. Upao je u neku provaliju, pa sam ja vikala upomoć, da ga spasim. Probudila sam se u goloj vodi, tresla sam se kao prut, ušla u dnevnu sobu u tri poslije ponoći, upalila svijeću, plakala… Šta mi je drugo preostalo?”, počinje u razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) Milica Tubić, koja već 27 godina traga za sinom Milanom, nekadašnjim vojnikom Vojske Republike Srpske (VRS).

Mukotrpan je život roditelja čija su djeca nestala u ratu i svaki dan ostavlja rez na srcu, govori Milica, te dodaje da nakon što usni sina Milana, mora zbog visokog pritiska potražiti hitnu medicinsku pomoć.

Milica je posljednji put vidjela sina na Manjači 24. na 25. septembar 1995. godine, a ubrzo nakon toga su dobili informaciju da je nestao. Nikada joj nije rečeno pod kojim je okolnostima nestao.

“Moj muž je razgovarao sa njegovim kolegama iz jedinice. Ja nisam imala snage. I Zoran, mlađi sin, pričao je sa mnogima. Niko nije vidio šta mu se desilo. Nestao je na Ratkovu – Crni vrh, kod Sanskog Mosta. Suprug je zajedno sa članovima Komisije za traženje nestalih, posebno sa Goranom Krčmarom, i išao gore i hodali su od drveta do drveta tražeći Milana”, priča Milica, kojoj je u međuvremenu preminuo i suprug a da nije dočekao da pronađe sina.

Ona kaže da su preminuli i mnogi drugi roditelji koji tragaju za djecom ne dočekavši da ih ukopaju.

“Dabome da je teško sve i jednom roditelju, na sve tri strane. Svi smo od krvi i od mesa, bile mi Srpkinje, Bošnjakinje i Hrvatice. Svi mi želimo istinu i želimo sahraniti svoje najmilije, da znamo gdje ćemo upaliti svijeće”, kaže Tubić, dodajući da se nada da se rat nikada neće ponoviti i da bi više voljela šamar nego rečenicu da će opet biti rata.

Rijetki su momenti kada je dobijala neke informacije da bi Milan mogao biti pronađen, a koje su se ubrzo pokazivale netačnim. Ljudi su ih zvali na telefon i prodavali informacije o tome da se Milan nalazi u logoru na području Federacije BiH.

“Od 1995. godine, kada je moj sin nestao, još uvijek sam živjela u nadi da će se otvoriti vrata, da će doći. Te prve dvije godine, ama baš, bukvalno rečeno, svaki dan sam bila od jutra 07:30 pa do 13:30 u starom Domu vojske, u kontaktu sa svim tim relevantnim i odgovornim ljudima i oficirima”, prisjeća se Milica.

Jednu od nada budile su i poslijeratne razmjene zarobljenih vojnika.

“Kada su se vršile razmjene zarobljenika u Koprivni kod Sanskog Mosta i kada je dolazilo po pet-šest autobusa zarobljenika koji su razmijenjeni, čekali smo od podne pa do ponoći, sve i jedan čovjek tamo dok je izašao – mog Milana nije bilo među njima”, opisuje Milica.

Zbog godina uzaludne potrage, danas je nezadovoljna procesom traženja nestalih osoba u Bosni i Hercegovini.

“Kada odem na polaganje vijenaca gore na Novo groblje, onda gledam onu spomen-kosturnicu. Zašto se ne identifikuju? Ja sam ukazivala na to na sastancima. Ponekad kažem: ‘Bože, možda je i moje dijete tu.’ Ti sanduci stoje kako stoje, godinama i godinama. Prema tome, ne radi se na tome. Tu je i politika umiješala prste, ali nećemo o tome”, govori ona.

Sudbina dva Milana

MIlica Tubić. Foto: BIRN BiH 

Govoreći o Milanu, Milica kaže da svakodnevno razmišlja o njemu, koji je imao tragičnu sudbinu djeda.

“Ovo je još jedna životna priča. Moj pokojni otac bio je jugoslovenski oficir. Zvao se Milan. Pred kraj Drugog svjetskog rata, 1945. godine, moj tata Milan je nestao. Bio je zarobljen na mađarskoj granici i poslije toga više nikakvih vijesti o njemu nije bilo. Moja majka Natalija umrla je a nikad nije rekla ‘moj pokojni Milan’. Moj sin Milan je nestao 1995. godine, nikada nisam rekla i ne mogu da kažem ‘pokojni’. Životne priče su čudne i moj Zoran kaže: ‘Majko, sudbina je to.’ Moguće je da jeste sudbina”, govori Milica.

Kada je supruga njenog drugog sina Zorana ostala u drugom stanju, molila ih je da mu ne daju ime Milan. Unuci Aleksandar i Boris su je, kaže, vratili u život.

“Kad sam čuvala unuke, pa ovaj mlađi Boris – imao je tada tri i po godine – izašao je na balkon i odnio dvije male stoličice i mi izađemo. Kaže: ‘Bako, dođi sjedni. Bako, vidiš li ono nebo? Kako bi mi došli do tog neba?’ Bila sam zatečena, šta da mu odgovorim? Rekla sam mu: ‘Naći će baka nekog poznanika, pa ćemo helikopterom otići. A sad ti meni odgovori, zašto bi ti da idemo gore?’ Kaže on meni: ‘Bako, idemo da ti kažem da te volim do neba.’ Ja sam samo zaplakala”, prisjeća se Milica i dodaje da su joj unuci utjeha i radosti života.