Članak

Veselinović: Brutalna zlostavljanja zatočenih

2. Septembra 2008.08:03
Svjedok Tužilaštva BiH prisjetio se logora kroz koje je prošao nakon hapšenja u naselju Musići kod Hadžića u maju 1992. godine.

 

Svjedok Tužilaštva BiH Mehmed Musić, koji je šest mjeseci proveo u pritvorima, tvrdi da je Rade Veselinović sudjelovao u odvođenjima i zatvaranjima Bošnjaka i Hrvata sa područja Hadžića tokom 1992. godine.

“Kada sam 20. maja 1992. godine uhapšen u Musićima, tu je bio i Rade Veselinović. On nas je pratio i u koloni kada smo odvođeni prema Osnovnoj školi ‘Slobodan Princip Seljo'”, kazao je Musić, naglasivši da je optuženi “bio naoružan, imao krst oko vrata i nosio crni šešir”.

Tužilaštvo BiH tereti Radeta Veselinovića da je, kao pripadnik Vojne policije Vojske Republike Srpske (VRS), saučestvovao u ubistvima, prisilnim preseljenjima, hapšenjima, zatvaranjima, mučenjima i nanošenju patnji i tjelesnih povreda nesrpskom stanovništvu Hadžića.

Musić se prisjetio kako je uhapšen zajedno sa komšijama, te da su natjerani da stoje kraj mrtvih tijela Alije Musića i Fadila Derviša, koja su bila prekrivena dekom.

“Veselinović je počeo zajedno sa još jednim vojnikom da pjeva četničke pjesme”, kazao je svjedok, naglasivši da su zarobljenici iz osnovne škole prebačeni u sportsku dvoranu u Hadžićima, gdje je nakon dvadesetak dana vidio kako Vladimir Pušara i Rade Veselinović dovede još zarobljenih.

Pušara je pravosnažnom presudom Vrhovnog suda Federacije osuđen na sedam godina zatvora zbog zločina počinjenog u Hadžićima.

Iz sportske dvorane Musić je 22. juna 1992. godine, zajedno sa 283 osobe, odveden u zatvor Kula, gdje ih nisu primili, te u kasarnu “Staniša Vajner Čiča” u Lukavici, gdje su zadržani tri dana.

“Prvu noć je počelo maltretiranje i udaranje. Morao sam trčati od jednog do drugog vojnika i oni su me udarali čime su htjeli. Samo sam Boga molio da ne padnem”, kazao je svjedok, dodavši da su iz kasarne ponovo odvedeni na Kulu, gdje su ovaj put zadržani.

Na Kuli su zatočenici držani u neuslovnim prostorijama, te su odvođeni na prinudni rad, koji je podrazumijevao “da za njih krademo bijelu tehniku i šta im se sviđalo iz stanova po Grbavici”.

Nakon 30. juna Musić je prebačen u stanicu Ministarstva unutrašnjih poslova na Ilidži, gdje je ostao 48 dana.

“Bili smo odvedeni na razmjenu, ali nije uspjelo i vraćeni smo u sportsku dvoranu u Hadžiće. Ležali smo k'o stoka na podu. Oko 500 zatvorenika služilo se sa dva toaleta”, kazao je svjedok, istaknuvši da su tu neki zatvorenici “tjerani na bludne radnje”.

Musić je pojasnio da je izvjesna Ljilja, koja je navodno bila nastavnica u Hadžićima i Ilidži, došla sa izvjesnim Goranom Fifićem i tjerala zatvorenike da jedan drugom stavljaju u usta spolne organe “i da se udaraju, a kada dođe do krvi, onda da ližu tu krv”.

Svjedok nije htio govoriti imena zatvorenika koji su ovako zlostavljani.

Mehmed Musić je oslobođen 23. oktobra 1992. u razmjeni.

Nastavak suđenja zakazan je za 3. septembar 2008. godine.