Haški osuđenici više ne mogu na prijevremenu slobodu bez rehabilitacije

U oktobru 2018., MMKS je odbio zahtjev Radivoja Miletića, bivšeg načelnika Odjeljenja za operativno‐nastavne poslove Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS), da bude pušten na slobodu nakon što je odslužio dvije trećine 18-godišnje kazne zatvora na koju je osuđen zbog zločina u Srebrenici.

Miletić kaznu izdržava u jednom od finskih zatvora. Iako je, prema zakonima te države, kao i dugogodišnjoj praksi Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i njegovog nasljednika MMKS-a, Miletić imao pravo tražiti puštanje nakon izdržavanja dvije trećine kazne, sudije koje su mu izrekle kaznu iskazale su neslaganje da mu se odobri prijevremeno puštanje na slobodu s obzirom na veliku težinu krivičnih djela za koja je osuđen.

Jedan od tih sudija je i Carmel Agius, koji je tadašnjem predsjedniku MMKS-a Theodoru Meronu predložio da se Miletićev zahtjev odbije i zbog činjenice da on nije pokazao ni “najmanji znak rehabilitacije”.

“Prema sudiji Agiusu, to što Miletić uviđa težinu svojih djela, kao što je izjavio posredstvom svog branioca, nipošto nije dovoljno da pokaže rehabilitaciju, posebno s obzirom na to da se Miletić sve vrijeme prvostepenog postupka ponašao ‘hladno, polemično i beskompromisno’. Agius podsjeća na to da je Miletić tokom dva sastanka 1999. i 2000. u štabu Zvorničke brigade pozvao prisutne da ne pružaju MKSJ-u informacije u vezi s događajima u Srebrenici, što, prema zaključku Pretresnog vijeća, predstavlja ometanje pravde”, stoji u Meronovoj odluci.

Miletić je u januaru 2015. proglašen krivim za zločine protiv čovječnosti počinjene u julu 1995. na području Srebrenice i Žepe, kada su srpske snage napale zaštićenu enklavu Srebrenicu, pogubile više hiljada bošnjačkih muškaraca, a protjerale žene, djecu i starije.

U presudi se navodi da je Miletić imao “značajnu koordinacijsku ulogu” u progonu Bošnjaka iz Srebrenice i Žepe, i da je mogao znati da će unutar operacije progona biti počinjena brojna ubistva. Miletić se 2005. predao Tribunalu, a suđenje mu je počelo godinu dana kasnije.

Samo nekoliko mjeseci nakon odluke u slučaju “Miletić”, početkom 2019. godine, Agius je došao na čelo MMKS-a i nastavio praksu zahtijevanja dokaza o rehabilitaciji prilikom odlučivanja o zahtjevima za izlazak iz zatvora poslije odsluženja dvije trećine kazne.

Tako je u januaru ove godine odbio zahtjev Miroslava Brale zvanog Cicko za prijevremeni izlazak iz švedskog zatvora u kojem izdržava 20-godišnju kaznu zbog zločina počinjenih 1993. u Ahmićima kod Viteza.

“U Bralovom slučaju, Žalbeno vijeće MKSJ-a podsjetilo je da su sigurnost, obnova mira i nacionalno pomirenje važni ciljevi izricanja kazne. Općenito, ne smatram prikladnim omogućiti osuđenicima povratak u pogođena područja prije nego što su odslužili punu kaznu a da nisu pokazali određeni stepen rehabilitacije, uključujući to da njihovo puštanje neće ugroziti mir i sigurnost u predviđenom mjestu boravka”, stoji u odluci sudije Agiusa.

Bralo, bivši pripadnik jedinice “Džokeri” Hrvatskog vijeća obrane (HVO), priznao je krivicu i izrazio kajanje te je osuđen na 20 godina zatvora za učešće u ubistvima u selu Ahmići, kao i za silovanje, nečovječno postupanje prema zarobljenicima i učešće u uništavanju džamije.

Agius je u svojoj odluci citirao izvještaj medicinskog oficira iz zatvora, kojem je Bralo rekao da “ne osjeća nikakvo iskreno kajanje za svoja djela”, te da po izlasku iz zatvora “branio bi se ako bude postojala potreba”.

Prema Statutu Mehanizma, osuđenik, nakon izdržane dvije trećine kazne, ima pravo na pomilovanje ili ublažavanje kazne. Država u kojoj osuđenik izdržava kaznu, o tome obavještava MMKS, a predsjednik odlučuje o zahtjevu na temelju interesa pravde i pravnih načela.

U Pravilniku MMKS-a se navodi da prilikom utvrđivanja da li je primjereno osuđenog pomilovati, ublažiti mu kaznu ili ga prijevremeno pustiti, predsjednik uzima u obzir težinu krivičnog djela, postupa prema zatvorenicima u sličnoj situaciji, u kolikoj mjeri je zatvorenik pokazao da se rehabilitovao, kao i eventualnu značajnu saradnju zatvorenika s tužiocem.

Neprihvatljiv uslov ili pozitivna praksa
Advokat iz Beograda Aleksandar Lazarević, koji je zastupao klijente u Haškom tribunalu, za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) kaže da je praksa oprosta jedne trećine kazne osuđenicima MKSJ-a, do odluke Miletiću, bila rutinska praksa, iako nije postojala nikakva obavezujuća norma koja je imperativno propisivala da predsjednik Suda mora tako postupiti.

“Mislim da je činjenica da se od osuđenika zahtijeva da priznaju izvršenje djela kao uslov za raniji otpust potpuno neprihvatljiva, posebno ako su se tokom postupka izjasnili da nisu krivi za djelo za koje su optuženi. Na ovaj način oni se u izvjesnom smislu primoravaju na priznanje krivice”, zaključuje advokat Lazarević.

Predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida Murat Tahirović pozdravlja novu praksu koju je uveo predsjednik MMKS-a Agius i dodaje da su na to godinama upozoravali.

“Dolaskom sudije Agiusa došlo je do toga da se detaljnije ispituje zahtjev i da su do sada svi zahtjevi osuđenih odbijeni. To je svakako pozitivno za sve žrtve, a pogotovo za svjedoke, i ovim putem se zahvaljujemo predsjedniku Agiusu, koji je i najzaslužniji za ovakvo postupanje Mehanizma”, kaže Tahirović za BIRN BiH.

Šesnaest osuđenika čeka nova pravila
Trenutno, kazne zatvora izdržava 16 osoba koje je MKSJ osudio za zločine počinjene na području Bosne i Hercegovine, dok dvije osobe još uvijek čekaju prebacivanje u zemlje u kojima će služiti kazne.

U pritvorskim prostorijama MKSJ-a nalaze se dvije osobe koje čekaju na prebacivanje u zemlje gdje će izdržavati kaznu – Radovan Karadžić, koji je osuđen na doživotnu kaznu zatvora za genocid i druge zločine počinjene u BiH, te Milivoj Petković, osuđen na 20 godina zatvora za zločine u takozvanoj Herceg-Bosni.

Početkom marta ove godine sudija Agius je odbio prijevremeno puštanje na slobodu Radoslava Brđanina, bivšeg političkog vođe Autonomne regije Krajina (ARK) osuđenog na 30 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti.

U svojoj odluci Agius je naveo kako “ne smatra prikladnim da iskoristi svoje diskreciono pravo i odobri prijevremeno puštanje Brđanina u ovoj fazi”.

“Konkretno, velika težina njegovih zločina prepreka je njegovom ranom puštanju na slobodu. Nadalje, Brđanin nije pokazao da je uspješno rehabilitovan”, naveo je Agius u svojoj odluci.

On je 1999. godine uhapšen u BiH, a kaznu zatvora od 2008. služi u Danskoj.

Stanislav Galić, Milan Lukić i Vujadin Popović, prema presudama Haškog suda, služe doživotne kazne zatvora za zločine počinjene u Sarajevu i Višegradu te za genocid u Srebrenici. Po odlukama Suda, Galić i Popović su u Njemačkoj, dok je Lukić u Estoniji.

Sudija Meron je, dok je bio na čelu Tribunala, odbio zahtjeve Stanislava Galića, Gorana Jelisića i Radislava Krstića za prijevremeno puštanje na slobodu, ali samo zato jer nisu odslužili dvije trećine svojih kazni.

Jelisić služi 40-godišnju kaznu za zločine počinjene u Brčkom, a Krstić se nalazi u Poljskoj, gdje izdržava 35 godina zatvora zbog pomaganja genocida u Srebrenici. On će dvije trećine kazne odslužiti 28. marta 2022. godine.

Dragoljub Kunarac je 1998. uhapšen i prebačen u Haag, gdje je osuđen na 28 godina zatvora za više silovanja u Foči, te za porobljavanje dvije žene koje je potpuno lišio kontrole nad njihovim životima i prema njima postupao kao prema svom vlasništvu.

Početkom februara 2017. godine, sudija Meron je odbio i njegovu molbu za prijevremeno puštanje na slobodu iz zatvora u Njemačkoj.

Sredoje Lukić, uhapšen je 2005., a sedam godina kasnije osuđen je na 27 godina zatvora zbog zločina u Višegradu. Kaznu služi u Norveškoj, a dvije trećine kazne bi trebao izdržati 2023. godine.

Dragomir Milošević, bivši komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a, osuđen je 2009. na 29 godina zatvora za terorisanje civila tokom opsade Sarajeva, a od 2011. nalazi se na izdržavanju kazne u Estoniji. Dvije trećine njegove kazne bi trebale biti 2023. godine.

Ove godine bi dvije trećine kazne trebao odslužiti Jadranko Prlić, bivši predsjednik Vlade Herceg-Bosne, koji je u novembru 2017. osuđen na 25 godina zatvora zbog zločina počinjenih 1993. i 1994. nad Bošnjacima.

Četrdesetogodišnju kaznu za zločine počinjene u Prijedoru služi Milomir Stakić, u Austriji svoju dvadesetogodišnju kaznu za zločine na području takozvane Herceg-Bosne služi Bruno Stojić, a dvije trećine kazne je trebao odležati 2018. godine.

Mićo Stanišić i Stojan Župljanin, koji su 2016. u Haškom tribunalu osuđeni na po 22 godine zatvora zbog zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini, odlukom MMKS-a od prošle godine zatvorske kazne služe u Poljskoj.

Stanišić je uhapšen 2005. i zahtjev za prijevremeno puštanje na slobodu bi mogao zatražiti ove godine, dok je Župljanin uhapšen 2008. a dvije trećine kazne bi trebao odlužiti za tri godine.

Sve zahtjeve za prijevremeno puštanje za ovih 16 osuđenika donijet će predsjednik Mehanizma.