Matuzović i ostali: Ranjavanje na kopanju rovova

Sretko Dragojlović je ispričao kako je od početka maja 1992. do polovine juna 1993. bio zatvoren u školama u Odžaku i Orašju, zatim u tada novootvorenoj policijskoj stanici kod Slavonskog Broda i fiskulturnoj sali u mjestu Mahala.

Kazao je i da je vojna policija odvodila zatvorenike na kopanje rovova i tranšea, da su ih prilikom izvođenja radova obezbjeđivali pripadnici vojske i opisao da je u dva navata bio lakše ranjen.

“U decembru 1992. smo išli u Lepnicu na kopanje rovova. Pala je granata sa strane, sedam nas je ukupno ranjeno. Odvezli su nas u bolnicu u Tolisu gdje smo previjeni. Bio sam na poštedi nekoliko dana, geler me je pogodio u nogu”, kaže svjedok i dodaje kako je jedan od ranjenika preminuo.

Drugi put je svjedok, kako kaže, ranjen u Matićima kada ga je u kuk pogodio metak, nakon čega je previjen u Mahali gdje je, kako je rekao, tada svaku večer dolazio ljekar.

Svjedok je rekao i da je bilo ljudi koji su poginuli na mjestu nakon pada granata, kao što je bio slučaj kada su u Vidovicama u decembru 1992. kopali tenkovske rovove gdje je poginuo Vid Pavić čiji je brat Čedo tada ranjen.

“Narede nam da stojimo na tranšeima, oni pucaju i kažu: ‘Hajde pucajte, ubijte svoje’. Ili bi nas tjerali da pjevamo, zavisi na koji se repertoar odluče, srpski ili hrvatski”, navodi svjedok.

Tokom zatočeništva u Mahali, kako kaže, bilo je maltretiranja zatvorenika. Dragojlović je rekao i da je čuo da su u tome učestvovali Mato i Anto Živković, što su mu prenijeli zatočeni koji su ih poznavali, a svjedok napominje da te ljude nije znao.

“Ne kažem da je bilo svakodnevno, ali mene je Mato tri ili četiri puta udarao. Iz nekog razloga šutne te čizmom, policijskom palicom, zavisi kakve je volje. Nekad traje duže, a nekad je samo šamar”, ističe svjedok koji je pojasnio da Antu Živkovića nije nikada vidio, osim priča koje je čuo.

Odgovarajući na unakrsna pitanja Odbrana, svjedok je pojasnio da je drugi put ranjen kada se vraćao iz Matića sa kopanja rovova, a predočena mu je izjava iz istrage u kojoj je naveo da mu “nije pružena ljekarska pomoć nakon ranjavanja”, na šta je izjavio da se ne sjeća da je tako rekao, odnosno da ga nisu liječili.

Pojasnio je da je osim zatvorenika na radu bilo slučajeva kada su ranjavani i vojnici koji su ih obezbjeđivali.

Za zločine počinjene u Orašju, optuženi su Đuro Matuzović, Marko Dominković, Tade i Ivo Oršolić, Joso Nedić, Marko Blažanović, Mato i Anto Živković, Stjepo Đurić i Mirko Jurić. Prema optužnici, oni su zločine počinili kao pripadnici komandnih struktura Hrvatskog vijeća obrane (HVO) te vojne i civilne policije u Orašju. Na teret im je stavljeno da su počinili progon srpskog stanovništva, i to ubistvima, zatvaranjem, mučenjima, silovanjima i drugim radnjama.

Goja Gajić je tokom svjedočenja rekla da je njen suprug Makso 2. maja 1992. nestao u Vidovicima, kao i da je kasnije od čovjeka koji je zarobljen s njim čula kako mu je izvjesni Zoran Kalinić iz Slavonske Požege zabio nož u desnu stranu. Suprugovo tijelo, dodaje ona, do danas nije pronašla.

Radenko Stojnić je ispričao da za brata Ranka dugo vremena ništa nije čuo od momenta kada je autobusom krenuo za Zagreb, te mu se kasnije javio Aleksandar Božić iz Novog Sada i rekao mu da je s njegovim bratom bio u logoru i da je ubijen sredinom augusta 1992. godine.

Svjedok je kazao i da mu je preneseno kako mu je brat svakodnevno tučen, da ga je ubio Mato Živković zvani Sikirica, a tijelo je pronađeno u maju 2011.

Odbrana je uložila zapisnike iz istrage za oba ova svjedoka, zbog, kako je rečeno u sudnici, “korjenitih” razlika u onom što su izjavili ranije i što su rekli u sudnici.

Nastavak suđenja je 29. augusta.