Analiza – Mladić: Ubilački plan ili profesionalna zaštita

Presuda se očekuje do novembra iduće godine.

Mladić, ratni komandant Vojske Republike Srpske (VRS), optužen je za genocid nad 7.000 Bošnjaka iz Srebrenice, progon Muslimana i Hrvata širom BiH, koji je u šest opština imao razmjere genocida, terorisanje stanovništva Sarajeva granatiranjem i snajperisanjem i uzimanje “plavih šljemova” za taoce.

Izvjesno je da će tužioci u završnoj riječi zatražiti doživotnu kaznu zato što je, po njima, u svim zločinima bila presudna “Mladićeva ruka”, odnosno zločinačka namjera da se bosanski Muslimani i Hrvati trajno uklone sa velikog dijela teritorije BiH, na koju su lideri bosanskih Srba polagali pravo.

Mladić je, po tužiocima, “vojnom silom realizovao” taj udruženi zločinački poduhvat političkog vodstva Republike Srpske (RS), na čelu sa Radovanom Karadžićem, u cilju stvaranja srpske države.

Odbrana je, s druge strane, pobijala da je takav poduhvat postojao, tvrdeći da je rat izazvala Stranka demokratske akcije (SDA) težnjom ka “unitarnoj islamskoj BiH s muslimanskom dominacijom”.

Branioci nisu negirali zločine jer su bili suočeni s obiljem dokaza izvedenih pred Tribunalom dok je Mladić bio u bjekstvu.

Protiv Mladića u sudnici su najglasnije bile riječi koje je on izgovorio ili zapisao tokom rata, poslije kojih su, po tužiocima, slijedila nedjela njegovih snaga.

Vještaci Optužbe su ukazivali da je Mladić još u maju 1992. godine rekao da bi razdvajanje Srba od Muslimana i Hrvata, koje je kao glavni ratni cilj proklamovala Skupština Republike RS, značilo “genocid” jer “ljudi i narodi nisu novčići, ni ključevi da se premještaju tek tako iz džepa u džep”.

Osveta Turcima

Prema tužiocima, to je bilo “samoostvarujuće proročanstvo” jer je Mladić svjesno prihvatio da progonom i zločinima, koji su kulminirali srebreničkim genocidom, “iskleše granice nove srpske države”.

Mladićevu genocidnu namjeru u Srebrenici tužioci su dokazivali i njegovom izjavom datom na dan pada enklave, 11. jula 1995. godine, da je “došlo vrijeme da se, poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo”.

Tužilac Peter McCloskey dokazivao je da su “tokom pet dana nakon ovog zloslutnog komentara, Mladićeve trupe zarobile i ubile više od 7.000 muslimanskih muškaraca i dječaka”.

Sutradan je general Mladić pred kamerama poručio Muslimanima da mogu “opstati ili nestati”, što je, po tužiocima, bio odraz “ubilačkog plana”, a po vojnom vještaku Odbrane Mitru Kovaču – izraz “profesionalne odgovornosti da se zaštite životi svih… da ne dođe do stradanja”.

Dan kasnije, 13. jula 1995, beogradski novinar Zoran Petrović Piroćanac snimio je, kako je potvrdio pred Tribunalom, desetine Muslimana ubijenih u selu Kravica, u prvoj u nizu masovnih likvidacija.

Mladićevu odgovornost tužioci su, osim njegovim prisustvom u Srebrenici, dokazivali preko svjedočenja pripadnika VRS-a, poput Momira Nikolića, koji je tvrdio da mu je general gestom ruke najavio pogubljenja, Dražena Erdemovića, koji je priznao da je ubijao zarobljenike, i Srećka Aćimovića, koji je odbio naređenje da to učini.

Aćimoviću je, kako je kazao, naređenje za zločin dao potpukovnik Vujadin Popović, koji je izvršioce, uz lanac komande, povezao sa Mladićevim bezbjednosnim oficirima Ljubišom Bearom i Zdravkom Tolimirom, na koje je, po tužiocu McCloskeyju, “pao najveći dio posla protjerivanja i ubijanja”.

Vojni vještak Optužbe Richard Butler ocijenio je da Popović, Beara i Tolimir nisu mogli prevoz i strijeljanje hiljada zarobljenika organizovati bez Mladićevog znanja i odobrenja.

Tribunal je Popovića, Bearu i Tolimira već pravosnažno osudio na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici.

Mladićeva Odbrana, sa druge strane, zasnivala se na tezi da general “nikada nije naredio nijedan zločin” u Srebrenici, ni na drugim mjestima, kao i na tvrdnji da je većina Muslimana stradala u borbama.

Vještak Odbrane Dušan Pavlović tvrdio je da je “najmanje 4.000-5.000” boraca Armije BiH (ABiH) i civila stradalo tokom proboja iz obruča oko Srebrenice.

Drugi svjedoci su izjavili da Mladić u Srebrenici nije komandovao počiniocima zločina. Neđo Jovičić, očevidac ubijanja u Kravici, svjedočio je da su pucali policajci, a ne vojnici.

Vojnik Dragan Todorović rekao je da je Mladićev “ađutant” Dragomir Pećanac “samovoljno” odveo Erdemovića i druge vojnike VRS-a da strijeljaju zarobljene Muslimane.

Vojni veštak Kovač insistirao je da vojno-političko rukovodstvo RS-a nije planiralo “masovan zločin” počinjen u Srebrenici.

Odbrana je, preko svjedoka Nenada Deronjića i Mirka Perića, negirala iskaz Momira Nikolića da je Mladić gestom najavio masakr.

Šef službe bezbjednosti RS-a Dragan Kijac tvrdio je da je za masakr u Srebrenici čuo tek 2000. godine, iako je priznao da je 1996. počiniocima izdao lažne dokumente da bi prešli u Srbiju.

Vojni vještak Tužilaštva Ewan Brown posvjedočio je da je VRS silom pomjerala i u logore zatvarala veliki broj nesrpskih civila širom BiH, u okviru prvog strateškog cilja – razdvajanja naroda.

Razvlačenje pameti

Među Mladićevim svjedocima, većinom oficirima, koji su negirali da je bilo protjerivanja, tvrdeći da su Muslimani i Hrvati dobrovoljno napuštali ratne zone, bio je i tadašnji poslanik a sadašnji predsjednik RS-a Milorad Dodik.

Da je za logore kod Prijedora – koje je svjedok Optužbe Ed Vulliamy nazvao “koncentracionim” – i masovna zlodjela, poput ubistva 150 zarobljenika u Keratermu, bila odgovorna policija, a ne vojska RS-a, sugerisali su svjedoci Odbrane poput Miše Radića.

Nasuprot iskazima preživjelih logoraša o strahotama, svjedok Rade Javorić izjavio je da su Muslimani s proljeća 1992. “dobrovoljno” odlazili u “sabirne centre” kod Prijedora radi “zaštite” od srpskih paravojski.

Dokazujući da je Mladić svojom artiljerijom, tokom cijelog rata, hotimično terorisao civile u Sarajevu, tužioci su u sudnici pustili snimak njegovog naređenja da se, krajem maja 1992, Sarajlijama “razvuče pamet” vatrom po četvrtima bez mnogo srpskog stanovništva.

Svjedok Optužbe David Harland, koji je cijeli rat proveo u Sarajevu kao zvaničnik Ujedinjenih nacija (UN), izjavio je da su Karadžić i Mladić granatiranje Sarajeva koristili kao “slavinu terora koju su otvarali ili zatvarali” po potrebi.

S tom ocjenom složili su se i brojni oficiri UNPROFOR-a koji su svjedočili, prihvatajući pritom i tvrdnje Mladićeve Odbrane da je ABiH vatrom provocirala VRS. Odgovore Mladićeve vojske opisivali su, međutim, kao neselektivne i pretjerane.

Nasuprot njima, Mladićevi svjedoci, većinom srpski oficiri, ali i balističarka Zorica Subotić, krivicu za skoro sve incidente sa civilnim žrtvama pripisivali su ABiH, tvrdeći da se VRS samo branila i uzvraćala po vojnim ciljevima.

Vojni vještak Kovač negirao je da je VRS držala Sarajevo u opsadi, tvrdeći da je to bila “vojno legitimna blokada”.

Koplja su se najviše lomila oko dvije eksplozije na pijaci Markale, u kojima je, u zimu 1994. i ljeto 1995, ubijeno više od 100 civila.

Dok su vještak Optužbe Richard Higgs i sarajevski istražitelji tvrdili da su granate doletjele sa srpske strane, balističarka Odbrane Subotić izjavila je da je to nemoguće i da je na pijacama detoniran podmetnuti eksploziv. Policajac iz Sarajeva Emil Turkušić to je pak nazvao “groznom špekulacijom”.

U Mladićevu odbranu, međutim, svjedočilo je i više oficira UNPROFOR-a, po kojima je među “plavim šljemovima” vladalo uvjerenje da eksplozije na Markalama nisu mogli izazvati Srbi, već muslimanske snage, u pokušaju da izazovu intervenciju NATO-a.

Za snajperska ubistva civila i vojnika UNPROFOR-a u Sarajevu, bosansku tajnu službu optužio je njen bivši pripadnik Edin Garaplija.

Tužioci i branioci složili su se da su Mladićeve snage u ljeto 1995. zarobile više od 200 pripadnika UNPROFOR-a, ali je Optužba dokazivala da su oni bili taoci, a Odbrana da su bili ratni zarobljenici.

Proces protiv Mladića, tokom kojeg su tužioci i branioci saslušali po više od 150 svjedoka, bio je gotovo identičan suđenju Radovanu Karadžiću, koji je, podsjetimo, nepravosnažno osuđen na 40 godina zatvora.