Analiza Čoloman: Ubistva hrvatskih zatočenika

Tokom suđenja, Tužilaštvo BiH je dokazivalo da je Čoloman 24. aprila 1993. godine došao naoružan ispred Omladinskog doma u Počulici, u kojem su bili zatočeni civili hrvatske nacionalnosti.

Nakon što je stražar objekta odbio otključati vrata, on je, kako je navedeno u optužnici, kroz zatvorena vrata otvorio rafalnu paljbu iz automatskog oružja, pri čemu su ubijena tri zatvorenika, a devet ih je ranjeno.

Odbrana optuženog nije osporavala da su se desila ranjavanja i ubistva u Domu, ali smatraju da ih njihov branjenik nije počinio.

Za dokazivanje navoda optužnice, Tužilaštvo BiH je pozvalo sedam svjedoka i jednog vještaka, dok su u korist Odbrane svjedočila dva svjedoka i optuženi.

Dečko s puškom

Početkom sukoba ABiH i Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u aprilu 1993. godine, kako su svjedoci Tužilaštva BiH ispričali, Hrvati iz sela Putkovići zatvoreni su u školu u selu Bukve.

Među zatvorenima je bila i Štefica Brković. Ona je ispričala da je sa još četiri žene odvedena u Preočicu, a nakon nekoliko dana su ih odveli u Počulicu. Prisjetila se da su dovedeni navečer i smješteni u Dom.

Zajedno s njom, u Omladinski Dom u Počulici je dovedena i Ana Brković. Ona je kazala da je te noći čula da je neko dolazio u Dom i od stražara tražio ključ.

“Izjutra smo tu, kad opet dolazi s puškom. Proturio je cijev i kad je počeo pucati, ja sam ranjena u lijevu nogu. Onda je opet pucao i ranjena sam u desnu nogu. Bilo je ranjenih i troje poginulih”, ispričala je Ana Brković.

Nakon pucnjave, kako je opisala tokom svjedočenja, vrata Doma su se otvorila, a “ispred je bio jedan dečko s puškom na ramenu, crne, kovrdžave kose”.

Svjedokinje Brković su izjavile da im je nakon ranjavanja pružena medicinska pomoć, te da su odvedene u bolnicu u Zenici.

Svjedok Robert Krišto je rekao da mu je nakon rata Željko Papić pričao o ranjavanju u Domu.

“On je ranjen kroz zatvorena vrata. Napolju je bila rasprava, stražari nisu dali nekome da uđe i bilo je pucanja”, kazao je Krišto.

Tri svjedoka Tužilaštva svjedočila su o tome ko je i na koji način tog dana dolazio do Doma. Refik Mujezinović je ispričao kako je stajao kod ambulante u Vrhovinama kada su naišla dva nepoznata vojnika i naredila mu da ih vozi.

“Došla su dva momka rastrojena i agresivna. Rekli su da ih vozim. Nisam smio odbiti. Imali su puške i maskirna odijela, mislim da su bili iz Sedme muslimanske”, kazao je Mujezinović, koji je u sudnici prepoznao Čolomana kao jednog od te dvojice vojnika.

I Nedžad Sivro je ispričao da je u aprilu 1993. godine u Vrhovinama vidio Refika Mujezinovića kako razgovara s nepoznatim vojnikom, nakon čega su sjeli u auto i odvezli se u pravcu Počulice.

Mujezinović je izjavio da je dva vojnika odvezao do Doma, gdje su oni izišli iz vozila i od stražara, koji je stajao pred vratima objekta, tražili ključ.

“Čuvar je skočio sa zida i pobjegao. Kada sam vidio šta će momci učiniti, ja sam ubacio u rikverc i otišao 150 do 200 metara do jedne krivine. Bojao sam se šta će biti sa mnom”, kazao je on i dodao da je sjedio u vozilu kada je čuo rafale, ali nije vidio ko puca.

Sivro je također izjavio da je čuo rafal nekoliko minuta nakon odlaska Mujezinovića i vojnika u pravcu Počulice.

“Čuo se rafal iz automatske puške, prvo jedan, pa drugi. Nakon 20 minuta do pola sata, ja sam krenuo kući. Kad sam došao do Doma, vidio sam pometnju, aute i kako tovare ranjenike”, rekao je on.

Mujezinović je izjavio kako su, nakon što su se vojnici vratili do vozila, otišli u Vrhovine.

“Kao da su im se strasti smirile, nije bilo nikakve priče ni komentara. Nikad ih više nisam vidio niti sam znao kako se zovu”, kazao je Mujezinović.

Lokalni aranžman

O događajima ispred Doma govorio je i zaštićeni svjedok Tužilaštva, ali Sud je zabranio da se sadržaj njegovog svjedočenja objavi u medijima.

Narednog dana, kako je ispričao Mujezinović, saznao je da su u Domu bili zatočeni Hrvati i da su tri osobe ubijene. Za ubistva Hrvata je čuo i svjedok Odbrane Narcis Drocić.

“Čuo sam da su ubijeni u podrumu neke džamije, ali se kasnije uspostavilo da je bio neki dom. Tu su bili zatvoreni Hrvati. Po mojim saznanjima, u pitanju je bio neki ‘lokalni aranžman’, mještani su se osvetili za pogibiju osoba iz sela”, kazao je on.

Svjedočeći u svoju korist, optuženi Čoloman je izjavio da je čuo za ubistva koja su se desila nakon pogibije komandanta izviđačkog voda Sedme muslimanske brigade.

“Čuo sam da se neki Fehimov rođak naljutio nakon pogibije i došao s još nekim, bila je i žena neka, i da su pucali u te ljude iz osvete. To su pričali mještani”, kazao je Čoloman.

Da u događaju u Počulici optuženi nije učestvovao, svjedočio je i svjedok Odbrane Zihret Avdić. On je rekao da je u aprilu 1993. zajedno sa optuženim bio u mjestu Krčevine, gdje su bila borbena dejstva.

“Ja bih znao da je Čoloman nešto uradio i Sedma muslimanska bi nešto uradila po pitanju toga”, kazao je svjedok.

Čoloman je ispričao kako je njegova jedinica nakon “pokolja u Ahmićima” prebačena u blizinu sela Počulica, te kako su imali zadatak da spriječe da HVO zatvori komunikaciju Travnik – Zenica.

Na kraju suđenja, Tužilaštvo je zatražilo da se Čoloman osudi za ovaj zločin, dok je Odbrana predložila oslobađanje. Odbrana je kazala da se optužnica Tužilaštva temelji na iskazu samo jednog svjedoka – Refika Mujezinovića – kojem se ne može vjerovati jer se njegov iskaz razlikuje od iskaza drugih svjedoka.

Čoloman je od kraja juna do novembra 2014. bio u pritvoru, nakon čega je pušten da se brani sa slobode uz mjere zabrane. Suđenje je počelo u septembru prošle godine.