Ivan Garić se 10. juna 1993. godine sjeća kao sunčanog i toplog dana, kada se spominjalo potpisano primirje između Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije BiH.
„Malo prije zločina sam došao na igralište. Čula se graja, bilo je tu mojih vršnjaka, ali i mlađe djece“, kazao je Garić.
Sjeo je za sto sa vršnjacima, a tu je bio i njegov brat Milan, prisjetio se u sudnici. Malo prije nego što će granata pasti, njegova sestra otišla je prema kući.
„U toj graji djece čuo se udar i odjednom sam osjetio vrelinu, smrad paleži, zujanje u ušima. Na momenat sam podigao glavu, pred očima mi je sve bilo crno, mislio sam da sam slijep. Volio bih da sam i ostao slijep“, kazao je Garić, koji je tada imao 15 godina.
Kada je progledao, vidio je raskomadana tijela. Komšija ga je stavio u auto i odvezao u ratnu bolnicu. Garić je rekao da ni u jednom momentu nije izgubio svijest, da je bolnica bila puna djece, da su ih samo dovozili. U bolnici je saznao i da mu je sestra teško ranjena i u komi. Kasnije su prevezeni u bolnicu u Novoj Biloj.
„Traumatičan je bio i taj transport. Već je bila noć, vozili su nas improvizovanim putevima“, kazao je.
Njegova sestra Sanja preminula je 14 dana nakon ranjavanja u bolnici u Splitu. Garić je također dugo bio na liječenju zbog teških povreda. Na pitanja tužioca Ivana Matešića kazao je da je čuo da su na igralištu pronašli leptiricu kalibra 120 milimetara i da je čuo da je ispaljena s lokaliteta Podlazine.
U sudnici je pušten videosnimak sačinjen nakon granatiranja, kao i snimci iz bolnice. Ove snimke Garić je sačuvao i predao SIPA-i.
„Mislio sam da je rađen uviđaj, ali sam kasnije saznao da je predmet stajao u Županijskom tužiteljstvu godinama i da nema ni službene zabilješke“, kazao je Garić. Na pitanje tužitelja, potvrdio je da je prvi uviđaj rađen u junu 2022. godine i fotografije s uviđaja su prezentirane u sudnici.
Na pitanje Odbrane prvooptuženog, svjedok je potvrdio da je bio angažovan kao kurir u HVO-u te da je više puta davao iskaz.
Advokatica Lejla Čović prezentirala je izjavu koju je svjedok dao SIPA-i 22. aprila 2015. godine, u kojoj stoji da je riječ o leptirici od granate nizozemske proizvodnje. Svjedok je potvrdio da je to izjavio, ali je kazao da mu je tako bilo preneseno i da su to bile priče.
Mensud Keleštura se, u svojstvu komandanta 325. brdske brigade Armije BiH, tereti da je 10. juna 1993. godine naredio potčinjenoj Brigadnoj artiljerijskoj grupi (BrAG) da izvrši artiljerijski napad na Podgradinu, u kojoj je živjelo gotovo isključivo civilno stanovništvo hrvatske nacionalnosti, iako je bio svjestan da taj napad, izveden u vrijeme primirja i u naseljenom mjestu, može dovesti do stradanja civila.
Mensud Jašarević je optužen da je, kao komandir BrAG-a, izvršio tu naredbu preko sebi potčinjenih pripadnika artiljerijske grupe i da je također znao da se ne radi o vojnom cilju i da može nastupiti posljedica za civilno stanovništvo, na šta je pristao.
Pripadnici BrAG-a su, prema optužnici, ispalili jednu artiljerijsku minobacačku minu kalibra 120 milimetara sa lokaliteta Podlazine koja je pala na dječije igralište zvano “kod koša“, a usljed eksplozije na licu mjesta je smrtno stradalo petero djece, dok su tri djeteta naknadno preminula od posljedica ranjavanja, a ranjeno je njih petero.
Svjedokinja Tužilaštva BiH Lidija Antičević 10. juna 1993. godine izgubila je sina Borisa. I ona se sjeća da se spominjalo potpisano primirje, i da je sin rekao da ide do „Koša“, da su se sva djeca skupila. Vratio se kući po loptu, i ubrzo nakon toga se, kaže svjedokinja, začuo udar.
„Odmah sam znala da je granata pala među djecu. Išla sam prema košu, približavajući se osjetila sam ogromnu toplotu, imala sam osjećaj da sve gori. Tražila sam dijete, čuli su se užasni krikovi. Našla sam ga ispod klupe i uzela ga u naručje. U tom momentu sam mislila da se može spasiti“, ispričala je svjedokinja.
Kaže da ima osjećaj da je dugo čekala kola da ih prevezu do ratne bolnice, gdje je po izrazima ljekara vidjela da njenom sinu ne mogu pomoći.
Oba svjedoka su, na pitanje tužitelja da li postavljaju imovinsko-pravni zahtjev, izjavili da im materijalna odšteta ništa ne znači, da samo žele pravdu i da se ovako nešto nikad više nikome ne ponovi.
Nastavak suđenja planiran je za 29. septembar.
