Emina Dedić kazala je da je s porodicom živjela u Rizvanovićima i da su ona i suprug radili do maja, te da su bili punktovi Vojske Republike Srpske i da nisu mogli ići prema Prijedoru.
Ispričala je da su u maju istjerani mještani Hambarina, te da su morali na kuće staviti bijele čaršafe kako bi pokazali lojalnost.
“Tako je sve bilo do 20. jula. Uveče je krenula vojska na Rizvanoviće”, rekla je Dedić.
Navela je da je vidjela kako vojska provodi muškarce, a da se njen suprug Senad sakrio u kukuruze.
“To je bio posljednji put da sam ga vidjela živog”, kazala je svjedokinja, dodajući da im je poslije dva dana rečeno da napuste kuće, jer će biti granatiranje.
Ispričala je da je s malim sinom otišla kod rođaka u Sredice, gdje je kraj puta vidjela nekoliko mrtvih tijela. Odatle je odvedena u logor “Trnopolje”, a poslije šest dana prebačena prema Travniku.
Rekla je da je u jesen od zaove čula da je njen suprug uhapšen u šumi u Ljeskarama sa još četvoricom i da su na kraju prebačeni u “Trnopolje”.
“Bili su kratko, par sati. Odvedeni su prema ribnjaku, čuo se rafal, i to je sve što znam”, kazala je Dedić i dodala da njen muž nikad nije pronađen.
Za zlostavljanja, mučenja i ubistva u “Trnopolju” optuženi su Slavko Puhalić, Dragan Škrbić i Rajko Damjanović, kome se sudi i za zločine u logoru “Keraterm”.
Na pitanja branioca Bojana Stojanovića, svjedokinja Dedić je rekla da nije čula za pucanje na vojnike u Hambarinama i Rizvanovićima. Kazala je da njen suprug i svekar nisu bili vojno angažovani i da nisu imali oružje.
Branilac Savan Zec je pitao da li su obavještenje o isticanju bijelih čaršafa dobili preko Radio Prijedora nakon sukoba Srba i Bošnjaka 30. maja, ali svjedokinji to nije bilo poznato.
Svjedok TS-22 kazao je da je živio u Trnopolju, gdje su morali nositi bijele trake.
“Ako ideš negdje, moraš biti obilježen, moraš imati bijelu traku. Na radiju bilo da svi moraju iznijeti bijele čaršafe da se obilježi nesrpsko stanovništvo”, rekao je svjedok.
Ispričao je kako su ih 9. juna prebacili u logor u Trnopolju, koji je bio kod škole, Doma kulture te magacina, gdje je bila postavljena žičana ograda.
Naveo je da je na punktovima bila vojska. Od čuvara posebno je izdvojio Mladena Mitrovića.
“On je bio sve u tom logoru. Mogao je da odluči o životu i smrti”, kazao je TS-22.
Prisjetio se više slučajeva odvođenja zatočenika iz “Trnopolja” koji su ubijeni. Naveo je da su Mitrović i Goran Nišević odveli Foriće prema željezničkoj stanici.
“Poslije pet-šest minuta čuli su se rafali”, rekao je svjedok, dodajući da su sutradan viđena njihova mrtva tijela.
Ispričao je kako je 9. jula otišao do kuće po hranu i da je došlo do napada, kada im je rečeno da se vrate u logor. Kako je saznao, izveden je jedan čovjek i njegova dva sina te se čula paljba.
Branilac Zec pitao je svjedoka zbog čega u ranijim izjavama u istrazi, kao i na svjedočenjima u drugim predmetima, nije spominjao bijele trake, propusnice za kretanje i ogradu, na šta je svjedok kazao da ne zna i da ga možda niko nije pitao, na šta je advokat rekao da ni sada nije o tome pitan.
Suđenje se nastavlja 7. oktobra.
