Takvih je fotografija previše u knjizi Husejina Omerovića, koja je nastajala tri godine. Nad svakom se može zamisliti.

Tokom promocije knjige “A bili su samo djeca“ u Tuzli, autor je kazao da je, prema podacima koje je prikupio, u Vlasenici ubijeno 261 dijete a, nakon zauzimanja zaštićene zone, u Srebrenici je – na različitim lokacijama – strijeljano 98 dječaka. Ove brojke presudile su da trag o njihovom postojanju pretoči u knjigu koja, osim imena i podataka o mjestima i okolnostima pogubljenja i smrti, sadrži i podatke da li su pronađeni i ukopani, te – tamo gdje je bilo moguće – fotografije.

“Ja sam na ovoj knjizi radio pune tri godine, a u svojoj namjeri sam uspio, iako je bilo dosta izazovno, zahtjevno i teško doći do podataka. Ali uspio sam utvrditi okolnosti kako su djeca ubijena, utvrdio sam i spolnu strukturu djece i važno je reći da je u Vlasenici ubijeno 197 dječaka i 64 djevojčice“, kazao je autor, kao i da je knjigu pisao sam, ali mu je dosta ljudi pomagalo s informacijama i slanjem fotografija.

Njegovo je mišljenje, nakon godina istraživanja, da su maloljetnici – nakon zauzimanja Srebrenice u julu 1995. – ubijani ciljano i s namjerom jer su se približavali punoljetstvu.

“Samo podatak da je u Vlasenici 62 posto djece ubijeno iz pješadijskog vatrenog naoružanja govori da su i djeca ciljano ubijana, iz neposredno blizine, pucano im je direktno u tijelo“, govori Omerović.

Nada se da će njegova knjiga biti predmet interesovanja mlađih generacija i van Bosne i Hercegovine. Ona, smatra, može poslužiti za dalja istraživanja jer sadrži i dokumente do kojih je dolazio. U jednom od njih, koji se odnosi na razmjenu, spominje se i 14 djece iz Vlasenice. Do razmjene nije nikada došlo, a njihova su imena, nažalost, objavljena u ovoj knjizi.

“Radi se o jednom slučaju gdje je komisija sa srpske strane za razmjenu zarobljenika početkom jula 1992. godine ponudila Bošnjake koje su imali pod svojom kontrolom, znači ponudili su ih bošnjačkoj komisiji da izvrše razmjenu na lokalitetu gdje se dogovore. Na tom spisku je bilo 14 djece, da bi za nepunih sedam ili osam dana i ta djeca bila ubijena“, govori Omerović, koji smatra i da tužilaštva mogu pronaći dosta informacija i dokaza u njegovoj knjizi.

U knjizi su i ruže za djecu čije fotografije ne postoje, ili ih autor nije pronašao. Jedna je za dječaka za kojeg je Omerović saznao da je sa osam mjeseci života u martu 1993. godine preminuo od gladi u mjestu Staroglavice. Ukopan je u Srebrenici.

Hazim Mujčinović se 1992. godine svakodnevno skrivao u podrumu, u trapu krompira, s prijateljima Almirom Jahićem i Begom Mutapčićem. Kada je dobio knjigu “A bili su samo djeca“ u ruke, prvo je ugledao njihove fotografije.

Prekrivali su usta da se ne čuje njihov smijeh u igri kojom su skraćivali vrijeme u ratu, dok jedne večeri Almirova cijela porodica nije odvedena. Almir Jahić je ubijen, a krenuo je tek u prvi razred srednje škole. Ubijen je i Bego Mutapčić, koji je također bio srednjoškolac i odveden je s bratom i ocem.

Hazim je kroz suze gledao njihove slike u knjizi, te prepoznavao i druge dječake i djevojčice.

Za Omerovića je njegova knjiga dokaz o uništenim djetinjstvima, simboličan spomenik ubijenoj djeci, te poziv na pamćenje i sjećanje. Knjiga ukazuje i na odnos današnjeg društva, posebno institucija, prema ubijenoj djeci. Danas se po njima ništa ne zove – nemaju svoju ulicu, nemaju naziv škole, nemaju istaknutu niti jednu ploču.

Knjiga je tu i da opominje za neprocesuirane zločine, one ratne i one kasnije, među kojima je i ubistvo djevojčice Melihe Durić koja je imala 17 godina kada je ubijena 11. jula 2001.

Ova knjiga je veoma važna i Nerminu Mujkanoviću iz Srebrenice.

Njemu su, kao jedanaestogodišnjem dječaku, u Pilici kod Zvornika strijeljana dva brata – petnaestogodišnji Jasmin i sedamnaestogodišnji Esmir.

“Rekli su da su moja braća, obojica, strijeljani u Pilici. Prebačeni su odatle tridesetak kilometara u Kamenicu u grobnice. Ni njihova tijela nisu kompletna, premještani su u grobnice”, govori Nermin, napominjući da uvijek ima potrebu da kaže da oni nisu poginuli, već strijeljani kao maloljetni.

Presudama Haškog tribunala je utvrđeno da je na području Srebrenice ubijeno više od 7.000 muškaraca i dječaka tokom jula 1995. godine, dok su tijela nekih od njih pronađena u više masovnih grobnica. Među njima je do sada ekshumirano 445 djece i maloljetnika, navedeno je ranije iz Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine.

Oko 150 djece, koja su ubijena prije genocida, ekshumirano je s područja Donjeg Podrinja – Vlasenice, Zvornika, Srebrenice, Bratunca, Šekovića.

“I dalje se najveći broj nestalih maloljetnika traži u Donjem Podrinju, tačnije 113 osoba mlađih od 18 godina, kao i u Gornjem Podrinju, gdje tražimo još uvijek posmrtne ostatke 83 djeteta“, navela je Emza Fazlić, glasnogovornica Instituta.

Među 14 osoba čiji će posmrtni ostaci biti ukopani ove godine u Potočarima, jedan je maloljetnik.