Kandić i ostali: Saznanja o odvođenju komšija iz Šarica

Božo Sjeran, aktuelni načelnik Opštine Istočni Mostar, izjavio je kako je sredinom aprila 1992. godine iz naselja Bijelo Polje otišao u naselje Zijemlje, gdje se pridružio seoskim stražama, a potom je postao komandir voda Bjelopoljske čete.

On je naveo kako je sredinom maja 1992. godine, usljed povlačenja Vojske Republike Srpske (VRS) iz sjevernog Mostara, veliki broj vojnika, ali i civila Srba došao u Zijemlje.

Nakon toga, prema riječima svjedoka, formira se Peti bataljon Nevesinjske brigade, kojim su komandovali Zdravko Kandić i Goran Došlo, dok je Interventnim vodom te brigade komandovao Dragan Đurđić, a komanda je bila smještena na Rujištu.

Svjedok je rekao kako je s komšijama Bošnjacima iz sela Šarice imao kontakte, te su se bili dogovorili da jedni druge čuvaju, ali da se to promijenilo nakon povlačenja vojske.

“Rekao sam Husi u Šaricama da je došlo mnogo vojske, da situacija nije dobra i da se snalaze kako znaju”, naveo je svjedok, ustvrdivši kako su mu tražili da pokuša naći način da oni iz Šarica bezbjedno odu za Mostar.

“Sa Slobodanom Sušom sam otišao u komandu kod Kandića na Rujište i prenio mu molbu mojih komšija, on je kazao kako lično nema ništa protiv, ali da je naredba više komande da se oni odvedu u Nevesinje, kako bi bili razmijenjeni za naše ljude”, ispričao je svjedok.

On je potom izjavio kako mu je komšija Dražo Vučić rekao da je sa Draganom Đurđićem išao u Šarice, da su skupili Bošnjake, koje su prebacili do škole u Zijemlju, a potom u Nevesinje.

“Čuo sam da je Interventni vod vršio privođenje u Šaricama”, kazao je svjedok.

Naveo je kako su mu jedne prilike, dok je bio u Centru za veze, koji je bio smješten u sadašnjoj zgradi Opštine Istočni Mostar, došli Kandić i Đurđić te tražili od njega da ih odvede na mjesto Teleća lastva na planini Velež, ali da je to odbio rekavši im da ne poznaje taj dio terena.

“Tek kada su civili dovedeni sa Teleće lastve, saznao sam da je vojska otišla gore”, rekao je svjedok i naveo da je, vraćajući se iz Centra za veze, ispred škole vidio grupu od oko 20 ljudi, uglavnom žena i djece, kako stoje.

Potom su ih, kako je ispričao, autobusom odvezli za Nevesinje, ali u toj grupi nije bilo muškaraca.

“Kasnije sam čuo da mnogi muškarci nisu stigli do Nevesinja”, kazao je svjedok, a kada je tužiteljica zatražila objašnjenje te rečenice, svjedok je naveo kako je čuo od vojnika koji su bili u dvorištu škole, da su oni pobijeni.

“Neki su se javno hvalili da su klali i ubijali”, rekao je svjedok i napomenuo kako je to govorila osoba koju su zvali “Peki”.

Tužiteljica Eldina Biuk podsjetila je svjedoka da je u izjavi tokom istraga naveo kako je čuo da su Ivanišević i Trifković s drugim vojnicima učestvovali u ubijanju civila s Teleće lastve, što je svjedok potvrdio.

Potom ga je podsjetila na raniju izjavu u Tužilaštvu u kojoj je naveo: “Sve je bilo pod pokroviteljstvom komande Kandića i Đurđića, jer su znali da će tim putem prolaziti muslimani iz Nevesinja. Ništa se nije moglo uraditi bez znanja komande”, te je i ove navode svjedok potvrdio kao tačne.

Tokom unakrsnog ispitivanja, Kandićev branilac Radivoje Lazarević pitao je svjedoka kako zna da je komanda bila obaviještena, na što je svjedok kazao da pretpostavlja.

Lazarević je prije početka svjedočenja Sjerana predočio u sudnici saznanja da se protiv njega vodi istraga Tužilaštva BiH od februara 2021. godine, s čime tužiteljica nije bila upoznata, ali je poslije rekla da se radi o drugom predmetu, gdje se svjedok ne spominje.

Za zločine počinjene na području Nevesinja i Mostara sudi se Zdravku Kandiću, nekadašnjem komandantu Petog bataljona Nevesinjske brigade Vojske Republike Srpske, Draganu Đurđiću, njegovom tadašnjem zamjeniku, te Draganu Ivaniševiću, Goranu Došli, Milanu Trifkoviću, Siniši Kandiću, Dragoslavu Aćimoviću i Mladenu Kandiću, bivšim pripadnicima ove jedinice.

Prema jednoj od sedam tačaka optužnice, Kandić je 24. juna 1992. naredio napad, nezakonito hapšenje i zatvaranje bošnjačkog stanovništva zaseoka Šarice, što je izvršio Đurđić s pripadnicima Petog bataljona. Kako se navodi, civili su dovedeni na jednu livadu, gdje su neki fizički zlostavljani, a jednom je na čelu urezan krst. Dodaje se da se dvojici muškaraca tada gubi trag, a da su dvojica ubijena.

Drugi svjedok Šerif Kasumović ispričao je kako je njegova supruga Đulsa s dvoje malodobne djece otišla u aprilu ili maju 1992. godine na Zijemlje kod roditelja.

“Ja sam 15. juna 1992. bio kod njih i vidio ih žive”, kazao je svjedok te dodao kako se potom vratio u Bijelo Polje, gdje je živio, i da od tada ništa ne zna o svojoj porodici.

On je naveo kako je čuo mnogo različitih priča, te da mu je zaštićeni svjedok N-8, koji mu je bio komšija, rekao da su mu ženu i djecu odveli u školu,  a potom u Nevesinje, da ih je on išao tražiti i spasiti, ali da mu vojnici nisu dozvolili.

“Nikad ih nisam našao, niti znam šta je tačno s njima bilo”, kazao je svjedok.

Nastavak suđenja zakazan je za 8. februar.