Kordić Jure i ostali: Odbrane trojice optuženih zatražile oslobađajuće presude

Mostar. Foto: BIRN BiH.

Nenad Gvozdić, branilac prvooptuženog Jure Kordića, kazao je kako osporavaju tvrdnju tužitelja da postoje dokazi kojim bi Kordić bio oglašen krivim. On je odbacio tezu Tužilaštva o postojanju udruženog zločinačkog poduhvata (UZP), rekavši kako smatra da tužitelj zastupa tezu koja ima za cilj najgoru verziju loše doktrine UZP-a da “svi optuženi su krivi samim tim što su uzeli učešće u oružanom sukobu između Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije BiH”.

Citirajući optužnicu, naveo je kako smatra da je važna činjenica ko je započeo napad na Bijelo Polje, te da je to bila Armija BiH, kao i da je pogrešna teza Tužilaštva da uzvraćanje na napad nije odbrana, nego napad.

Zbog toga je od Suda zatražio da “odbaci tezu i konstrukciju” Tužilaštva da je riječ o zločinačkom poduhvatu u okolnostima neposrednog ratnog sukoba koji su “izazvali pripadnici Armije BiH”, pojasnivši da je teza o postojanju UZP-a u ovom postupku sa stanovišta Odbrane potpuno promašena i pravno neodrživa.

Analizirajući tačke koje direktno optužuju njegovog branjenika, Gvozdić je problematizirao optužbu da je Kordić bio saučesnik u ubistvu, jer samo jedan od devet svjedoka saslušanih na ove okolnosti sugeriše njegovo prisustvo na mjestu ubistva. Zbog toga smatra da Sud nije u mogućnosti izvan svake razumne sumnje donijeti odluku o krivnji optuženog. Dodao je i da smatra kako nije dokazano učešće Kordića u bilo kakvom protivprvnom lišenju slobode, jer smatra da to nije potvrđeno provedenim dokazima.

Optuženi Kordić je kazao kako je saglasan sa završnom riječi svog branioca, dodavši:

“Nisam bio prisutan ni na jednom od dva događaja koji su bili predmet optužbe.”

Kordić je, zajedno s Draženom Lovrićem, Darijem Sušcem, Nedžadom Tinjakom, Nuhanom Šikalom, Darijem Mihaljem, Stankom Škobićem, Tomislavom Ančićem i Slavkom Golemcom, optužen za zatvaranje u logore “Heliodrom” i “Vojno”, progon i teška zlostavljanja bošnjačkog stanovništva Mostara počinjena tokom 1993. i 1994. godine. Prema optužnici, oni su bili pripadnici Prve bojne Druge brigade i “Kažnjeničke bojne” Hrvatskog vijeća obrane (HVO).

Irena Pehar, braniteljica drugooptuženog Dražena Lovrića, kazala je kako smatra da Tužilaštvo nijednim dokazom nije dokazalo da su navodne inkriminirane radnje drugooptuženog činile dio rasprostranjenog i sistematičnog napada, kao ni da je on znao za širi kontekst u kojem su se navodne radnje protjerivanja događale.

“Pripadnost optuženog naprijed navedenoj vojnoj formaciji HVO-a ne predstavlja dokaz o znanju i svijesti optuženog o napadu, a niti je to dokaz da napad postoji”, dodala je Pehar.

Pojasnila je kako je Lovrić bio običan vojnik i da je u tom svojstvu mogao samo izvršavati naredbe, kao i da nije bio svjestan protivpravnosti lišenja slobode. Dodala je i kako nije bio na položaju da ikom naredi hapšenja, kao i da Tužilaštvo nije dokazalo da je Lovrić upravo ta osoba koja je izabrala mjesto i objekt gdje će civili biti smješteni, niti je organizirao i podržavao nehumane uvjete boravka u tim objektima.

“Samo prisustvo optuženog nije dovoljno da bi se utvrdila njegova krivica, već je morala postojati namjera i želja za sudjelovanjem u radnjama, odnosno svijest da to djelo predstavlja zajednički rezultat njihovih radnji”, dodala je Pehar, uz prijedlog da Sud oslobodi njenog branjenika.

Ustvrdila je i kako je UZP vještačka konstrukcija, koja u inkriminiranom periodu ne postoji kao institut međunarodnog prava, čak ni u presudama Haškog tribunala. Dodatno, pojasnila je kako bi u slučaju njenog branjenika trebao biti primjenjivan Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (KZ SFRJ), koji je blaži i koji je bio na snazi u periodu od jula 1993. i marta 1994. godine, kada su, prema optužnici, počinjena djela koja mu se stavljaju na teret.

Branitelj Darija Sušca, trećeoptuženog u ovom predmetu, također je problematizirao postojanje UZP-a, kazavši kako Krivični zakon BiH ne poznaje ovu pravnu konstrukciju, čime se pruža mogućnost nizanja proizvoljnih tumačenja, te da postoji upitnost i počinjenja krivičnog djela koje je njegovom branjeniku stavljeno na teret.

Branilac Davor Šimić smatra da u ovom predmetu nije dokazano postojanje zločina protiv čovječnosti, te je Sudu uputio zahtjev da donese oslobađajuću presudu.

Nastavak suđenja zakazan je za 24. oktobar.