Svjedok Dragiša Dačević je kazao da je nakon što je začuo pucnje s još dvije osobe krenuo prema Trojanu kako bi vidio šta se događa. Tamo je zatekao Duška Katanu, koji je bio ranjen i odjeven u staru vojnu uniformu. Prema njegovim riječima, Katana je zapomagao, ali su ubrzo uslijedili rafali, zbog čega je pobjegao i vratio se kući.
Na pitanje tužioca Dževada Muratbegovića šta se dogodilo s Katanom, svjedok je kazao da ne zna jer mu nije prišao. Dodao je da je čuo Trifka Dačevića kako govori da se ne puca.
Svjedok je naveo da su u selu imali protivavionski top koji su utovarili na traktor i odvezli u Donje Ponikve, odakle su pucali prema brdu Trojan. Nakon dva do tri sata vratili su se u selo i saznali da su poginuli Trifko, Božo i Stanija Dačević, Duško Katana i Dušan Čokorilo. Kasnije su otišli na mjesto događaja kako bi preuzeli tijela stradalih.
Za zločine počinjene na području Čajniča, kao i Višegrada i Foče, od augusta 1992. do februara 1993. godine optuženi su Ferid Buljubašić, Ahmed Sejdić, Rašid Sobo, Ševko Glušac, Zakir Jamak, Bahrudin Muhić, Adem Fehrić, Mustafa Poljo, Enver Kustura, Muhamed Liska, Sakib Čakar, Izet Sejdić i Munir Nalo, nekadašnji komandanti i pripadnici Armije BiH.
Braniocu Nermina Mulalića je svjedok potvrdio da je bio pripadnik Čajničke brigade i da je tog dana trebao ići na liniju. Kazao je da su vojnici po povratku s linije svoje oružje nosili kući, te da mu nije poznato da li je Katana bio pripadnik Vojske Republike Srpske.
Potvrdio je i da je Trifko govorio „ne pucaj, naši su“, te da se u Donjim Ponikvama u tom trenutku okupilo više pripadnika VRS koji su se tu zatekli.
Odgovarajući na pitanja predsjednice Sudskog vijeća Jasmine Ćosić Dedović, svjedok je kazao da su iz protivavionskog topa pucali prema brdu Trojanu jer su čuli pucnjavu i vidjeli vojnike za koje su znali da nisu njihovi. Naveo je da se baraka koja se nalazila u podnožju brda nije mogla vidjeti s njihovog položaja, ali da sumnja da su je mogli pogoditi jer se nalazila u dolini.
Svjedokinje Duška Čokorilo i Radomirka Krnojelac su isrpričale da su napadu 14. februara 1993. godine izgubile muževe, ali im tačne okolnosti njihove pogibije nisu poznate.
Čokorilo je izjavila da je sa suprugom i četverogodišnjim djetetom tog dana bila u Gornjim Ponikvama, da je njen suprug otišao prošetati i da ga više nije vidjela. Komšija im je rekao da su napadnuti, pa je ona pobjegla sa djetetom. Sljedeći dan je saznala da je suprug poginuo.
Prema riječima svjedokinje, njen suprug je bio učitelj i nije bio pripadnik VRS-a. Potvrdila je da je nakon njegove pogibije tražila uvjerenje o obezbjeđenju materijalne egzistencije u kojem je opisano kako je nastradao njen suprug.
Na pitanja branioca Mulalića da li joj je poznato da u tom uvjerenju kao opis događaja stoji da je njen suprug poginuo na izvršenju borbenih zadataka, svjedokinja je kazala da joj nije poznato kako je to tretirano.
Svjedokinja Krnojelac je kazala da je njen suprug vozio sanitetsko vozilo, da je otišao na posao u bolnicu, a da su ga kasnije zvali da ode u Ponikve jer je bilo ranjenih osoba u napadu.
Na pitanja Odbrane, potvrdila je da je njen suprug prevozio ranjenike i prije tog napada, ali i civile.
Suđenje se nastavlja 1. decembra.
- Grad: Čajniče
- Grad: Foča
- Grad: Višegrad
- Kustura Enver
- Lice: Buljubašić Ferid
- Lice: Čakar Sakib
- Lice: Fehrić Adem
- Lice: Glušac Ševko
- Lice: Jamak Zakir
- Lice: Liska Muhamed
- Lice: Muhić Bahrudin
- Lice: Nalo Munir
- Lice: Poljo Mustafa
- Lice: Sejdić Ahmet
- Lice: Sejdić Izet
- Lice: Sobo Rašid
- Predmet: Buljubašić Ferid i drugi
- Ratni zločini
- Sud Bosne i Hercegovine
