This post is also available in: English
Hedija Efendić nikada neće zaboraviti 18. august 1992., kada je u sarajevskom naselju Dobrinja ubijen njen šesnaestogodišnji sin Amel.
“Bilo je tog dana primirje. Kao i sva djeca, izašao je s mlađim bratom i svojim komšijama na biciklu da se provozaju. Tada je ispaljena granata. On je jedini poginuo na licu mjesta. Danas bi bio odrastao čovjek”, priča nam Hedija u prisustvu supruga Hameda.
Jedino što želi, kako nam kaže, jeste da se nikome ne desi ono što se desilo građanima Sarajeva koji su ostali bez svoje djece. Tuga za njima se, dodaje, ne može izbrisati.
“Ovo je samo da ih ne zaboravimo, svaki dan ti nosiš bol i tugu sa sobom. Mi želimo pravdu, da se više zna ko je našu djecu pobio, ko su direktni počinioci. Valjda će jednog dana i ta pravda doći”, ističe Hedija.
Hedija i Hamed Efendić, roditelji ubijenog Amela. Foto: Detektor
Alija Hodžić je u ratu ostao bez kćerke jedinice Jasmine. Poginula je u julu 1993. godine, kada je granata pala ispod mosta na Obhođi, gdje su djeca napravila bazen kako bi se osvježila.
“Kada sudbina hoće – preko 50 djece je tu bilo, na jednom mjestu ispod skrivenog mosta na Obhođi, gdje su sebi napravili bazen da se kupaju. Niko nije ranjen, samo je ona… Kada su prolazili pored njene kuće tog dana i zvali je da krene, ona se predomišljala i tražila nešto po kući. Majka je pitala: ‘Jasmina, šta to tražiš?’, ona je odgovorila: ‘Ne znam, nešto tražim, ali ne znam šta.’ Na kraju je ipak otišla”, priča nam Jasminin otac Alija dok pokazuje njeno ime uklesano na spomeniku.
On je ranjen istog dana kada i Jasmina. Sedam dana nakon ranjavanja, ona je preminula.
“Kako koja godina ide, sve je teže i teže. Znam da se teško naviknuti da nekoga nema. Ali ako ostanete bez ikoga i samo sa suprugom, nekako mi je to sve bolnije. Znam da se neće vratiti, ali znam da moramo naprijed”, kaže nam Hodžić i dodaje kako kultura sjećanja mora biti na prvom mjestu, kao opomena da se ne zaboravi i ne ponovi ono što se građanima Sarajeva desilo.
Tokom 44 mjeseca opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine, prema podacima udruženja, ubijeno je više od 11.000 stanovnika, od čega oko 1.600 djece.
Sarajevski civili, kako je utvrđeno presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, napadani su snajperskim i artiljerijskim projektilima dok su obrađivali vrtove, kupovali na pijaci ili čistili gradske ulice. Na njih je pucano dok su bili na sahranama, u kolima hitne pomoći, tramvajima, autobusima ili na biciklima.
Presudama u Haagu, za kampanju terora nad civilima, snajperskim i artiljerijskim napadima, na doživotne kazne zatvora osuđene su bivše političke i vojne vođe Republike Srpske – Radovan Karadžić i Ratko Mladić te bivši komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske Stanislav Galić. Nekadašnji komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa Dragomir Milošević osuđen je na 29 godina zatvora zbog terora nad civilima u Sarajevu.
Fikret Grabovica, predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva 1992.–1995., kaže kako se moramo sjećati najmlađe populacije koja je na brutalan način ubijana tokom opsade grada.
“Ne smijemo to zaboraviti, posebno zbog mladih. Obavezuje nas da sve to prenesemo na njih jer nemaju dovoljno saznanja o svemu onome što se dešavalo. Oni treba da znaju kako su njihovi vršnjaci ubijani, kako su njihovi snovi završili na monstruozan način. Ne da bi mrzili i svetili se, nego da bi kreirali svoju budućnost na jedan odgovarajući način, da se takvo zlo ne ponovi”, govori Grabovica.
Alija Hodžić pokraj spomenika ubijenoj djeci, gdje je upisano ime njegove kćerke Jasmine. Foto: Detektor
On je razočaran radom Državnog tužilaštva na procesuiranju direktnih počinilaca za ubistva građana Sarajeva, jer do sada nema nijedne optužnice.
“Posebno to saznanje da nema optužnice teško pada roditeljima. To je jedan od uslova kako se zlo ne bi ponovilo”, poručuje Grabovica.
Senida Karović, predsjednica Unije civilnih žrtava rata Kantona Sarajevo, smatra kako se iz presuda Mladiću, Karadžiću, Miloševiću i Galiću mogu izvući imena stotinu osoba, te procesuirati za zločine počinjene nad građanima Sarajeva.
“Danas živimo u periodu laži, ali koliko god neko laže, mi smo spremni da pominjemo istinu, da opominjemo i da vršimo, grubo rečeno, pritisak na Tužilaštvo i na sve one koji treba da zadovolje pravdu. Mi se nećeno umoriti da pričamo istinu, jer istina i pravda nemaju alternativu”, kaže Karović.
Nihad Uk, premijer Kantona Sarajevo (KS), smatra kako su ovi zločini ostavili najdublji trag, ne samo na porodicama čija su djeca ubijena nego i na ostalim građanima BiH.
“Sigurno najdublje ožiljke nosimo zbog nedostatka ove populacije. Jako je bitno da Vlada KS-a i svi nivoi vlasti adekvatno obilježavaju i prenose istinu. Dnevno imamo nasrtaje na ono što nam se desilo od 1992. do 1995. godine”, kaže Uk.
