Porodice iz Kotor-Varoši već 31 godinu čekaju pravdu i pronalazak nestalih 

Tada 15-godišnji Mevludin Škorić početak rata u Kotor-Varoši pamti po granatiranju sela Večići, gdje je živio sa svojom širom porodicom.

“Tu su nas gađali avioni, svaki dan. Nema dana da nije palo 50-60 granata… A za jesti smo imali ono što je narod pokupio prije. Ono što je posijano morao si ići obrati i pokupiti navečer, a oni navečer uzmu pa bacaju svijetleće rakete, da nas tuku”, prisjeća se Mevludin, kao i da početkom novembra, u grupi od gotovo 700 ljudi, on i njegovi kreću na put prema Travniku.

U koloni, sjeća se, bilo je malo onih koji su znali put prema Skender-Vakufu, mjestu u kojem je kolona razbijena tokom noći. Do jutra su tu slušali buku tenkova, galamu i pucnjeve, a dvije osobe su nastradale od mina.

“Kad smo upali dolje u kanjon, dvojici momaka su mine odmah odbile noge. Oni traže da ih ubijemo, ne možeš ti to – ubijati svog čovjeka”, opisuje događaj iz novembra 1992., nakon kojeg su se predali u mjestu Duboka, gdje su djeca i žene razdvojeni od muškaraca.

On je sa ostalim muškarcima odveden u školu u Grabovici, gdje je posljednji put vidio svog daidžu. Dan poslije, Mevludin je s još 37 zarobljenika razmijenjen.

“Nisam našao svog daidžu, nismo našli ništa. Od njih 161, mislim da je maksimalno deset-jedanaest pronađeno do sada”, kaže za Detektor nekoliko dana prije obilježavanja godišnjice zločina u Grabovici.

Preživjeli, u spomen na nestale i one koji su ubijeni tokom pokušaja prelaska na za njih sigurnu teritoriju, organiziraju Marš mira “Tihi hod za veliku bol”, od Karaule kod Travnika pa do sela Večići. Dani sjećanja počinju 30. oktobra vjerskim obredom, a učesnici Marša 3. novembra dolaze u selo Večići, gdje se organizira centralna manifestacija dana sjećanja na više od 160 ubijenih Bošnjaka u selu Grabovica.

Munevera Avdić, predsjednica Organizacije porodica šehida, poginulih boraca i nestalih osoba “Vrbanja” Kotor-Varoš, koja učestvuje u organizaciji Marša mira, kaže kako su to dani kada oživljavaju sjećanja, ali i upućuju apele svim nadležnim institucijama da efikasnije i brže pristupe pronalasku nestalih.

“Ljudi umiru, svjedoci nestaju, biološke porodice nestaju, tako da je to sve teže i teže, ali mi nećemo odustati, dok smo god živi, mi ćemo tražiti”, poručuje Avdić.

Prema podacima Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine, do sada su identificirani i porodicama predati posmrtni ostaci 157 žrtava koje su nestale na području Kotor-Varoši, dok još uvijek traje potraga za 244 žrtve, čiji je nestanak verificiran na području ove općine.

Po završetku ovogodišnjeg Marša mira, u Dabovcima kod Kotor-Varoši bit će ukopan Dževad Ćejvan, koji je imao 23 godine kada je nestao. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su 28 godina nakon njegovog nestanka, u septembru 2020., na lokalitetu Duboka, u općini Kneževo.

Avdić kaže kako su pronađeni tek mali dijelovi tijela, te da je sve manje pronalazaka i ekshumacija, što ih zabrinjava.

“Porodicama kažem da je bolje prihvatiti i mali dio i znati da to pripada vašem najmilijem, kako bi mogli obilježiti, vratiti njegov identitet i otići na mezar. Puno je lakše kad se zna… jer ja sam svog muža isto pronašla 2022. godine i vjerujte da jednostavno siđe sa vas neki veliki teret jer znate gdje je, šta je”, pojašnjava..

U haškim presudama utvrđeno je da je srpska vojska početkom novembra 1992. godine u šumi zarobila grupu od 200 ljudi, koji su sprovedeni u školu u Grabovici. Tu su razdvojeni muškarci od oko 50 žena i djece, koji su poslani konvojima. U presudi Radoslavu Brđaninu, osuđenom na 30 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti u BiH, navodi se da se “još ni danas ne zna šta se desilo s muškarcima koji su ostali u školi u Grabovici” i da se Pretresno vijeće uvjerilo da su svi ubijeni, iako nije pronađeno nijedno tijelo.

Posljednja presuda za zločine u ovom gradu izrečena je 29. septembra ove godine, prema kojoj je Duško Vujičić osuđen na šest godina, a Duško Maksimović na godinu i po zatvora zbog zločina protiv civilnog stanovništva na području Kotor-Varoši tokom 1992. godine. U predmetu koji je trajao devet godina, Savo Tepić i Ilija Kurušić oslobođeni su optužbi.

Avdić kaže kako porodice nisu zadovoljne oslobađajućim presudama, jer smatraju da postoji dovoljno dokaza da su svi optuženi počinili ratne zločine.

“Ne mogu reći da tužitelj nije odradio svoj posao… Naravno, uložit će se žalba i nećemo odustati jer je prvostepena, pa ćemo vidjeti šta će biti sa drugostepenom presudom”, dodaje Avdić.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u presudama nekadašnjem predsjedniku Skupštine Republike Srpske Momčilu Krajišniku, bivšem političkom vođi Autonomne regije Krajina (ARK) Radoslavu Brđaninu i nekadašnjem komandantu Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS) Ratku Mladiću utvrdio je kako je početkom oktobra 1992. “mali džep oko sela Večići, u kojem su Muslimani bili u većini, bilo jedino područje opštine Kotor-Varoš koje nije bilo pod kontrolom VRS-a”.

Pored ubistava oko 150 ljudi, haškim presudama su konstatovani i drugi zločini u Kotor-Varoši, odnosno ubistva u samom gradu i kod bolnice, zatim u Vrbanjcima, Hanifićima i Čirkićima, zatočavanje civila i njihovo raseljavanje te granatiranje naselja.

Osim Krajišnika i Brđanina, koji su u međuvremenu preminuli, te Mladića, zbog ratnih zločina počinjenih na području Kotor-Varoši osuđeni su Bosiljko i Ostoja Marković, kojima je izrečeno po deset godina zatvora zbog silovanja maloljetnice, dok su u drugom predmetu Ljubiša Vranješ i Mladen Milić osuđeni na po sedam godina.

Pred Sudom BiH traju postupci protiv Boška Peulića, Slobodana Župljanina, Manojla Tepića, Janka Trivića i Nedeljka Đekanovića te Zdravka Samardžije.

Zbog zdravstvenog stanja optuženih, trenutno su u fazi mirovanja postupci protiv Dragoslava Bojića i Radojka Keverovića.

Pred Okružnim sudom u Banjoj Luci u septembru ove godine počelo je ponovno suđenje Mirku Božiću, optuženom za zločin protiv civilnog stanovništva na području Kotor-Varoši počinjen u ljeto 1992. godine.

Mevludin kaže kako njegovo povjerenje u institucije nestaje i da mu jedino preostaje potraga za nestalim i prisjećanje na događaje iz 1992. godine, kako bi stradanje stanovnika svog grada sačuvao od zaborava.

“Mi tragamo, uvijek smo tragali, ali dokaza i šansi da saznamo sve je manje”, zaključuje on.