Pred kućom je tada vidjela više naoružanih vojnika u kamionu i tenk na ulici koja se nalazi nedaleko od željezničke stanice Doboj.

“Grad je zauzet trećeg maja 1992. godine. Mi smo ostali u kući. Kad su vojnici došli, popeli smo se na tavan. Čuli smo kad su provalili vrata i preturali stvari. Ulaz na tavan je bio u kupatilu. Odatle su pucali. Jedan metak mi je malo spalio lice. Onda smo sišli sa tavana. Supruga su tada vojnici nekoliko puta udarili u stomak i u lice“, prisjeća se Fadila.

Ona je tada imala 39 godina. Bila je deset godina mlađa od supruga. Imali su u to vrijeme sedmogodišnju kćerku, koja je trebala u septembru 1992. godine krenuti u prvi razred osnovne škole. Tog dana bila je kod Fadilinih roditelja u naselju Svjetliča, koje je udaljeno nekoliko minuta vožnje od nekadašnje Ustaničke ulice, koja danas nosi naziv Ozrenskih srpskih brigada.

“Naš komšija, pokojni Vid Okolić, vojnike je pitao zašto nas hapse, pošto smo svi u komšiluku bili u lijepim odnosima. Među vojnicima sam prepoznala Nikolu Jorgića Jorgu. On je bio gost u našem lokalu i mogu reći prijatelj mog supruga. Crnim golfom bez tablica smo odvezeni u policiju u Doboju“, opisuje ona, dodajući da su u zgradi policije razdvojeni ona i suprug, te da je onda na spratu ispitivana o tome da li imaju skriveno oružje.

Iz tadašnjeg Centra javne bezbjednosti Doboj, Fadila Huduti je vozilom vraćena kući.

“Više nisam ulazila u kuću. Vojnici su komšijama rekli da paze na mene. Pobjegla sam u kuću komšinice Zore. Tu sam ostala tri dana. U Zorinoj kući bile su i komšinice Ajša i Bahra. Zora nam je poslije tri dana rekla da se moramo negdje drugo skloniti, jer se stalno vrše pretresi“, govori ona, kao i da je nakon rata posjećivala komšinicu Zoru.

Nakon toga više nikad nije vidjela Bajruša, svog supruga, koji je jedina osoba albanske nacionalnosti na listi od 134 osobe nestale na području Doboja tokom rata u Bosni i Hercegovini.

Uništavanje radnji u vlasništvu Albanaca u Doboju 1992. godine

Fadila i Bajro Huduti imali su ćevabdžinicu na Željezničkoj stanici u Doboju. U njoj su radili 13 godina.

Na posao su prestali ići približno mjesec dana prije hapšenja, jer je njihov lokal uništen u podmetnutoj eksploziji.

Uoči početka rata, u maju 1992. godine u Doboju je uništeno nekoliko lokala i kioska u vlasništvu osoba albanske nacionalnosti.

Pored nekoliko fotografija ubijenog supruga, Fadila čuva stranicu iz nedašanjeg sarajevskog lista “AS“, koji je pisao o uništavanju objekata.

“Moj suprug je imao pet godina kada su njegovi roditelji iz Prizrena doselili u Doboj. Oni su imali slastičarnu na Željezničkoj stanici. Nakon očeve smrti, moj suprug je sedam godina držao slastičarnu. Poslije smo na tom mjestu otvorili ćevabdžinicu ‘Putnik’. Ne mogu se sjetiti tačnog datuma kad nas je policija u martu 1992., u kasnim noćnim satima, obavijestila da nam je uništen lokal“, prisjeća se sagovornica, naglašavajući da počinioci nikad nisu pronađeni.

Isječak iz novina 1992. godine. Foto: BIRN BiH 

U prvoj polovini maja 1992. Huduti nije uspjela ništa čuti o suprugu.

“Rođak mog supruga i njegov sin imali su kuću i lokal u starom dijelu grada. Uspjela sam da s njima stupiti u kontakt i zamolila sam ih da odu u policiju i pokušaju nešto saznati o mom Bajri. Njima je rečeno da ne mogu dobiti nikakve informacije i da im je bolje da se vrate kući“, ispričala je Fadila.

Komšinica Ajša je Fadilu u svom automobilu prevezla u naselje Svjetliča. U roditeljskoj kući Fadila se zadržala mjesec i po dana. U to dobojsko naselje može se doći iz ulice u kojoj je Fadila živjela sa suprugom i kćerkom.

“Iz Svjetliče sam gledala kad je zapaljena naša kuća u tadašnjoj Ustaničkoj ulici. Poslije sam otišla u Crikvenicu u Hrvatskoj. Dok sam bila u Doboju, moja kćerka je stigla tamo u kuću našeg prijatelja sa dvije sestrine kćerke. Poslije tri mjeseca sa kćerkom sam otišla u Njemačku gdje je živio moj brat“, priča Fadila.

Novi susret sa Nikolom Jorgićem

Fadila Huduti i danas živi u okolini Frankfurta. U Njemačkoj je u nekadašnjem zagrebačkom listu “Arena“ pročitala da je u toj državi uhapšen Nikola Jorgić.

Fadila je tada odlučila da policiji u Frankfurtu ispriča što se desilo u njenoj kući početkom maja 1992. godine.

“Policija je proslijedila moj iskaz u Dizeldorf. Pozvana sam na suđenje. U sudnici sam rekla za naš slučaj. Pitala sam u sudnici tada Jorgića da li zna šta se dogodilo sa mojim suprugom. On je odgovorio da nije bio ispred naše kuće i da je u to vrijeme branio svoju kuću“, kaže Fadila.

Nikola Jorgić je krajem 1995. godine uhapšen u Njemačkoj. Njemački sud 1997. godine osudio ga je na doživotnu kaznu zatvora za genocid počinjen 1992. na području Doboja. Preminuo je u zatvoru 2014. godine.

Fadila je preko rodbine, koja je razgovarala sa bivšim zatvorenicima, poslije rata u BiH saznala da je njen suprug iz dobojskog zatvora u nepoznatom pravcu odveden sa Avdom Kurtovićem iz Doboja i nekoliko ljudi iz Grapske.

“Mnogo bi mi značilo da pronađem posmrtne ostatke supruga s kojim sam u lijepom braku živjela 20 godina. I naša kćerka zaslužuje da zna gdje je mezar njenog oca. Mislim da nije uredu da poslije toliko godina nakon rata u Bosni i Hercegovini još nisu otkrivene brojne grobnice u kojima su završili naši najmiliji”, poručuje Fadila.