Vreli je julski dan kada krivudavim prašnjavim putem stižemo u Donje Garevce kod Prijedora. Dolazimo pred kuću Ešefa Džananovića, koji već 34 godine traga za posmrtnim ostacima dvojice maloljetnih sinova, supruge, majke i maloljetne sestre.
Ispred kuće dočekuje nas Ešef, kao i uvijek sa širokim osmijehom i pruženom rukom. Srdačno se pozdravlja s novinarima i snimateljskom ekipom jer sada već možemo reći da se dobro poznajemo. Detektor je ranije u dokumentarnom filmu “Sanjam ih” zabilježio Ešefovu dugogodišnju potragu za svojim najmilijim.
Ovaj put dolazimo kod Eše, kako ga prijatelji odmilja zovu, jer se u dvorištu njegove kuće vrši ekshumacija. Tu su već predstavnici Tužilaštva Bosne i Hercegovine, kao i policija iz Prijedora. Mjesto je obilježeno žutom trakom, bager je upaljen i počinje iskopavanje. Ešo se sve vrijeme kreće u blizini gdje se vrši iskopavanje i pomno prati proces. Pogled mu stalno ide prema svakom iskopanom metru.
U hladu voćnjaka ga pitamo kako se osjećao kada je saznao da će se raditi ekshumacija u njegovom dvorištu. Prije nego počinje pričati, uzdiše. Taj njegov uzdah priča više od hljadu riječi.
“Kako sam se osjećao to samo znam ja. Prošle sezone smo imali u Bihaću za okruglim stolom razgovore i više informacija, tako da smo unazad, možemo tako reći, mjesec-dva došli do zaključka i termina ovog današnjeg dana da se sastanemo ovdje, da probamo potražiti na ovome mjestu, gdje su… mnoge informacije navodno govore da je ovdje moja porodica, koju tražim 34 godine”, govori on.
Tokom godina, kako kaže, Ešef je imao raznih dojava za koje ne može tvrditi da li su istinite ili lažne.
“Nalazio sam ispred kuće na jednoj cigli poruke da su oni ubijeni, da su oni zapaljeni, da su oni ovdje, u okolini ovih kuća, tako da smo mi sad na te dojave, na te informacije, došli na ovo mjesto da ih tražimo”, kaže on.
Prvoga dana ekshumacije, pod vedrim sunčanim nebom i temperaturom od čak 35 stepeni, Ešef je pun nade dok se čuje zvuk bagera.
“Nada uvijek postoji, ja sam uvijek bio čovjek optimista i eto molim dragog Boga, Allaha, da mi da još samo zdravlja da izdržim da dočekam ne bih li ih pronašao, da ih sahranim kao jedne duše, kao jedne osobe, da bi iza mene neko mogao doći na taj mezarluk”, govori novinarima.
Tokom četiri dana ekshumacije pronađeno je nešto obuće i odjevnih predmeta. Ešef kaže da nije imao niti jedan predmet od svih petero članova porodice i da mu je to donijelo određenu radost. Nekada planira da od kuće napravi muzej s tim predmetima.
“Ovi predmeti će mi dobro doći da imam uspomenu, da ih stavim pored glave”, govori tiho.
“Da vam iskreno kažem, drago mi je da sam pronašao bar te predmete, jer sam napravio ovu kuću iza mene, jer ja nemam ni oca, nemam brata, nemam nekog ko bi mogao ostati u ovoj kući, pa sam odlučio da te predmete što pronađem da to postavim u ovu kuću da to bude kuća muzej”, kaže Ešef, koji je siguran da je poznao pronađene komade odjeće.
Posebno ga je dirnulo kada je pronašao odjeću koja je pripadala njegovim sinovima.
“Jutros sam krenuo opet čekajući njih da vidim, da opet ne bih našao nešto, neki predmet. Ovdje sam našao… stakla je bilo od pivskih flaša i onih bijelih, vjerovatno je bio alkohol, ne znam. I onda sam tu, u jednom ćošku, pronašao garderobe. Nisam odmah znao šta je, bilo je sve ugužvano, i ja sam onda došao ovdje na česmu i oprao ih, i evo ih tu. Prepoznao sam, milion posto, dvije trenerke”, govori on.
Odjeća koja je pronađena tokom ekshumacije. Foto: Detektor
Tokom svih dana ekshumacije Ešef kaže da gotovo nije ni spavao. Noći je provodio crtajući. To je samo jedan od njegovih hobija kojima se bavi kako bi očuvao mentalno zdravlje i pronašao snagu da traga dalje.
“Da vam iskreno kažem, ja sam preživio te logore najstrašnije, najkritičnije, i imao sam jednu nadu da ću ih pronaći kad-tad, i došlo je sad to vrijeme da stvarno potražujem, ali sam se sve bojao bolesti jer ja sam imao jedan stres u prsima gdje sam se zagušio. I onda, kad sam preživio, onda sam sam sebi pokušao da napravim jedne terapije da doživim, naprimjer, ovaj današnji dan i jučašnji i sutrašnji, dok sam živ, da ih pronađem”, objašnjava on.
Proces ekshumacije ima svoj tok, kako za sve učesnike, tako i za porodicu. Uprkos buci bagera, sve vrijeme vlada jedna tišina i nada, koja obuzme sve koji se tu nalaze. Nada da će napokon jedna porodica pronaći smiraj nakon toliko godina.
“Ja sam čovjek koji živim sam godinama i juče je ovdje bilo stvarno mnogo društva, i vi me poznajete i ovi drugi, tako da mi je bilo prelijepo. Svi kad su otišli, otišli ste kao jedna moja familija, ja sam ostao ovdje sam, bilo mi je teško i preteško”, kaže on.
Prije nekoliko godina Ešefa smo upoznali na Danu bijelih traka. U julu 1992. godine on je bio odvojen od svoje porodice i silom odveden u jedan od prijedorskih logora. Preživio je torturu u tri logora, a prije nego što je razmijenjen i spašen od sigurne smrti, saznao je da ga kod kuće više ne čekaju majka, sestra, supruga i dva maloljetna sina.
Kako je izgledao njegov život ispričao nam je u narednim mjesecima na lokacijama u Bosni i Hercegovini i Švicarskoj, gdje danas živi. Film “Sanjam ih” je premijerno prikazan na programu “BH Film” Sarajevo Film Festivala. Ešefov otac, također bivši logoraš, preminuo je prije nekoliko godina.
Nakon četiri dana iskopavanja, Ešef ipak nije pronašao posmrtne ostatke svoje porodice. Njegovo razočarenje mogu razumjeti samo oni koji tragaju za svojim najmilijim. Ipak za njih Ešo ima poruku.
“Poručio bih, kao i ja, da ne gube nadu. Pronaći će se, ono, treba vremena. Mnogi su se pronašli, koji su mislili da nikad neće naći. Ja sam u nadi da ću ih naći… Naravno da hoću, sve dok mogu i dok sam živ, da ih tražim. I s tužilaštvom i s policijom, i sam”, kaže on.
Prekopana zemlja se vraća na svoje mjesto, buka bagera prestaje. Ešef nam s kapije maše dok odlazimo, a kao društvo mu ostaje nada da će jednoga dana pronaći svoje namilije.
