Reportaža

Trideset godina od zločina u Prijedoru: Bijele trake između tuge za stradalim, borbe za pravdu i negiranja

Prijedor 31 maj. Foto: BIRN BiH

Trideset godina od zločina u Prijedoru: Bijele trake između tuge za stradalim, borbe za pravdu i negiranja

31. Maja 2022.15:19
31. Maja 2022.15:19
Zbog zabrane protestne šetnje povodom obilježavanja Dana bijelih traka, Inicijativa “Jer me se tiče” organizovala je mirno okupljanje u znak sjećanja na više od 102 djece i više od 3.000 ubijenih Prijedorčana od kojih mnogi ni danas nisu pronađeni, kao i na proglas kojim je 31. maja 1992. godine Krizni štab općine Prijedor naredio nesrpskom stanovništvu da stave bijele trake oko ruke te obilježe stanove i kuće bijelim čaršafima.

This post is also available in: English

“Najviše mi je žao što moje prve komšije pa sve do Prijedora svi oni znaju za moju porodicu, sinove, svi znaju ko ih je ubio, gdje su skriveni, ali nažalost ja ni dan-danas nisam našao posmrtne ostatke i iskreno žalim na sve komšije, prijatelje, školske drugove s kojim sam se družio”, kazao je on za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).

Dok je on bio u logorima “Keraterm”, “Trnopolje” i “Omarska”, njegova porodica je ubijena iza njegove kuće, i prema informacijama koje je dobio, kasnije su zapaljeni.

“Kad sam bio u ‘Trnopolju’ svi su došli čudno me gledali. Kaže ‘znaš šta je bilo, sve naše žene su tu, tvoje familije nema’”, prisjetio se on prvih informacija o svojoj porodici.

On je izgubio pet članova porodice, sinove Alena i Ajdina od četiri i devet godina, sestru od 17 godina, suprugu od 32 godine i majku.

Obilježavanju Dana bijelih traka u Prijedoru prisustvovali su članovi Inicijative “Jer me se tiče”, preživjele žrtve zločina, porodice ubijenih, roditelji ubijene djece i stotine drugih građana uz povećano prisustvo policije.

Predstavnik roditelja ubijene djece Prijedora Fikret Bačić kaže kako proteklih godina tokom obilježavanja Dana bijelih traka nikada nije bilo incidenata, objašnjavajući da ne razumije odluku Policijske uprave Prijedor kojom su zabranili mirnu šetnju zbog sigurnosne situacije. On je kazao kako je samo dan ranije dozvoljeno okupljanje i blokiranje saobraćaja tokom obilježavanja “30 godina odbrane grada Prijedora”, te da se ovom zabranom direktno diskriminišu preživjele žrtve i porodice ubijenih.

“Jučer smo pet do 12 dobili to rješenje kako nam ne bi dali šansu da se žalimo na to”, kazao je on, dodajući da će ipak uložiti žalbu na odluku kako ne bi prošlo neopaženo.

Branko Ćulibrk, predstavnik Inicijative “Jer me se tiče”, rekao je kako nakon 11 godina obilježavanja nisu očekivali zabranu, te da je porazno za vlast i građane u Prijedoru da svojom retorikom i postupcima i dalje negiraju zločine koji su se desili umjesto da se stide pred događajima iz 90-ih godina.

“Ono što jeste njihova retorika to je da oni negiraju sudske presude koje je donio MKSJ (Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju), koje ustvari ne mogu biti pobijene ni na kojem nivou”, kazao je on, dodajući da takvim narativom negiranja zločina produbljuju začarani krug.

Omladinska organizacija “Princip” ranije je uputila zahtjev za organizovanje javne proslave rođendana premijera Mađarske Viktora Orbana i vlasnika beogradske televizije Pink Željka Mitrovića, kao i pete godišnjice inauguracije Aleksandra Vučića za predsjednika Republike Srbije. Iz Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske su za BIRN BiH ranije potvrdili da je za najavljeni skup izdato rješenje kojim se ograničava prostor i vrijeme obilježavanja, a naknadno je objavljeno da se organizovanje zabranjuje.

Dan prije u Prijedoru je obilježeno “30 godina odbrane Grada Prijedora i 80 godina oslobođenja” organizovano od strane Grada Prijedora, na čije su masovnije okupljanje pozvali i članovi neformalne organizacije “Samopoštovanje”. Tokom manifestacije poslate su poruke kako su “bijele trake laž, te kako je broj žrtava preuveličan”.

Marijan Ješić, koji je ranjen 30. maja 1992. godine, poručio je da zbog poginulih tog dana moraju čuvati Prijedor i njegovu mladost.

“Ne dirajte u rane zarobljenog vojnika, rane svih boraca, rane majki, žena i djece. Nemojte misliti da smo zaboravili. Oprostili možda jesmo, ali zaboravili nismo, ne dirajte u moj grad”, poručio je Ješić na skupu.

“Bijele trake su izmišljene, a presude su donesene, jer se odbrane osuđenih nisu fokusirale na odbranu teze za bijele trake”, poručio je Boris Radaković, član neformalne organizacije “Samopoštovanje”. Kazao je da je 30. maj značajan datum jer time obilježavaju “ključni trenutak kada je srpski narod spašen na području Prijedora”.

“Mi obilježavamo i smatramo da je to prvi put u 20. vijeku na području Prijedora i ako gledamo širu regiju Kozare, gdje je srpski narod preduhitrio stradanje koje mu se spremalo”, poručio je on u pogledu proslave “Dana odbrane Prijedora”.

Niko od kontaktiranih organizatora Grada Prijedora nije želio govoriti za BIRN BiH, kao ni iz Boračke organizacije Prijedora.

“Činjenice govore da bijelih traka nije bilo i mi smatramo da se ta manifestacija koristi u političke svrhe gdje slobodno možemo reći da je antisrpska. Dakle mi se zalažemo za odbijanje dozvole za buduće manifestacije Dana bijelih traka”, poručio je Radaković jučer.

Haški tribunal je u najmanje dvije pravosnažne presude utvrdio da je nesrpsko stanovništvo Prijedora bilo primorano da “u znak lojalnosti srpskim vlastima” izvjesi bijele plahte pred svojim kućama i nosi bijele marame na ruci.

Čekajući da svi napuste stari most na kojem su zavezane bijele trake sa ispisanim imenima ubijene djece, Fuad Grozdanić s dvije ruže u rukama ostao je čekati trenutak za sebe. Kaže kako svakog 31. maja njihovi najmiliji ožive ponovo kroz čitanje njihovih imena i trakama koje građani nose cijelog dana. Bijele trake i čaršafi za njega bude strašna sjećanja koje, kako govori, ne želi da iko više doživi.

“Ja sam stavio bijeli čaršaf na svoj prozor i to je bio prvi put kad sam izbjegao smrt, a inače sam pet puta tokom rata izbjegao smrt, sreća me neka poslužila, božija volja”, prisjetio se on proglasa kojim je naređeno da obilježe svoje kuće.

On je nakon toga preživio zlostavljanja u logorima u Prijedoru, nakon čega je saznao sa ubistva mnogih članova njegove bliže i dalje porodice.

“Ovo je obaveza da dokažemo da svi oni koji pokušavaju negirati ono što se desilo u Prijedoru neće uspjeti. Kad to jednog dana shvate, onda će doći do pomirenja. Činjenica je i žalost velika da u Prijedoru živi najmanje Prijedorčana, to su novi ljudi koji žele na novi način obilježiti politiku prošlih vremena”, poručio je on.

Hamdija Kahrimanović, bivši direktor škole u Kozarcu, u razgovoru za BIRN BiH prisjeća se atmosfere početkom 1992. godine i njegove sigurnosti kako se ništa Prijedoru kao ni njegovim građanima neće ružno desiti, zbog čega je i sam ostao u njemu iako je imao mogućnost otići sa porodicom.

“Te 92. godine, 24. maja, ja sam bio sam ovdje u ovoj kući, bili su prekoputa dvojica komšija. Pale su dvije granate, mi smo se sklonili u podrum kod komšije. Onda je počela galama, počeo je plač”, prisjetio se kroz suze napada na Kozarac.

Dva dana nakon napada, zajedno sa nekoliko desetina ljudi odveden je u prazan logor “Keraterm” sa grupom Prijedorčana, gdje su bili prvi zatočenici logora kroz koji je kasnije prošlo na hiljade osoba. Nedugo poslije odveden je u “Omarsku”, a potom i u “Trnopolje” u kojim je doživio maltretiranje i iživljavanje.

“Kako sam izdržao ne znam ni sam, da li je genetika, da li je neka unutarnja snaga, ne znam. Ja sam sebi rupu kopao sa dva automata ispred sebe”, prisjetio se on trenutka kada je tokom maltretiranja morao kopati sebi grob.

Iako je razmijenjen iz logora, maltretiranje nije prestalo, ali se, priča on, nije smio žaliti, iako je svaki dan tražio način kako da pobjegne iz Prijedora. Od svojih prijatelja s kojim je mogao stupiti u kontakt je saznao da im je naređeno da obilježe svoje kuće bijelim plahtama, a nakon što je otišao iz Prijedora u julu 1992. godine čuo je i za bijele trake kojim se obilježavalo nesrpsko stanovništvo.

Poruku vlasti u Prijedoru tokom obilježavanja “30 godina odbrane grada Prijedora” smatra licemjernom, objašnjavajući da su tog datuma logori u Prijedoru bili puni zarobljenika, među kojima je i on sam, te da je priča organizatora o napadnutoj koloni u Prijedoru izmišljena.

“Od koga su se oni branili? 30. aprila 1992. godine je pala vlast u Prijedoru bez grama baruta, jednostavno smijenjen načelnik, došla nova vlast i sad oni 30 godina slave odbranu Prijedora. Ko je Prijedor napao, kako je mogao biti napadnut kad su sve odbrambene snage i strukture vlasti u Prijedoru u strukturi SDS-a”, kazao je Kahrimanović, koji je u Haagu svjedočio u predmetu protiv svog komšije i bivšeg učenika Duška Tadića.

Prvi haški optuženik Tadić je osuđen 2000. godine na 20 godina zatvora zbog zločina u logoru “Omarska” počinjenih tokom 1992., dok je bio predsjednik lokalnog odbora Srpske demokratske stranke (SDS) u Kozarcu.

Haški tribunal je u svojim presudama utvrdio da je više hiljada ljudi ubijeno tokom rata u Prijedoru, kao i da su kroz logore prošle hiljade Bošnjaka i Hrvata. Za ove zločine Tribunal je osudio ukupno 18 osoba na 276 godina zatvora. Nastavljajući procesuiranja za zločine u Prijedoru, u Sudu BiH je osuđeno 20 osoba na ukupno 352 godine zatvora, dok je devet osoba oslobođeno optužbi. Neki predmeti procesuirani su u Banjaluci i Beogradu.

Azra Husarić


This post is also available in: English